Vadiš iz nas strunu po strunu mraka od kojeg je sazdana naša duša. Cjelivaš nam rane, čir po čir kojim zaudaraju sobe naše unutrašnjosti. Kužni vonj koji se ne može izvjetriti sve dok se uzrok te bolesti ne iscijeli. Prestrašno je to, kad zapravo pogledaš, na što sličimo u svojoj nutrini.

Nikome nije potreban Spasitelj dok ne pogledaju licem u lice stražarima koji čuvaju njihove tamnice i ne vide na njima ni trunke milost, niti od njih dobiju imalo nade da će ikada biti oslobođeni.
Nikome nije bila potreba Snaga odozgor, dok se snaga njihova bića nije istrošila preko svake mjere, dok se najfinije supstance duše nisu iscijedile i prodale u bescjenje.

Nitko nije shvatio bezvrijednost svog života dok nije pošteno izvagao sam sebe.
Što se tu ima voljeti? Ta nitko ne voli sam sebe. Vole sliku o sebi, vole začarani zaklon koji su izgradili, vole lažljivu vrijednost kojom su se zaodjenuli, sve samo da bi sakrili istinu o sebi. Njihova unutrašnjost ne vrijedi niti prebijene pare.

Pustimo mi um u koji smo potrpali tolike informacije, natisnuli znanje, on je sposoban pohraniti beskonačne količine, nego pogledajmo malo niže, ono što bi trebalo kucati i hraniti cijelo biće. Znate, ono srce, ona duša, ono što stoji potisnuto, skriveno, ugurano, ušutkano, svezano poradi kompromisa, interesa i profita, ono što je smetalo, jer nije mislilo na ispravne stvari, hrđava pokvarena pumpa koja jedina zna kako izaći iz ove situacije. Davno je prošlo doba kada je srce vodilo umove ljudi, kada je ljubav isijavala nježnost u hrabro i odvažno srce silnog čovjeka, a opet bodrila predivnu ženu da gine za svoje ukućane. Davno je prošlo to doba istinskih ljudi, toliko davno da ih se danas više gotovo i ne može pronaći.

Gdje je Istina i tko ju danas više uopće ljubi? Zar ova ugoda po kojoj smo ju oblikovali? Živimo u vremenima gdje svaki čovjek piše istinu svojim vlastitim perom, stoga nema potrebe za Onim Koji je dao život da bi ju na Zemlju sa Neba donio.

Nitko nije nikada volio sam sebe. Nema se tu što voljeti. Mizerija, jad i bijeda. Kada bi priznali koliko smo u suštini loše, koljena bi sama pala i vapila za Spasiteljem. Kada bi spoznali u kojim nizinama obitavamo, koji su to mračni predjeli gdje nam duša pripada, ruke bi se same podigle prema gore i dozivale Njegovo Ime!

Doista, dok mi još bijasmo nemoćni, Krist je, već u to vrijeme, za nas bezbožnike umro. Zamisli da spoznamo tu našu nemoć zapisanu prije dva tisućljeća, tu istinu o nama koja odjekuje kroz vjekove i koja je nadživila sve što ćemo mi ikada ostaviti iza sebe. Zamisli da priznamo koliko u suštini ne vrijedimo. Zamislimo da nema tog našeg pompoznog, sebeljubnog, laskavog uma i izmjerimo se samo prema onome koliko naše srce vrijedi? Koliko bi sami za sebe pošteno platili? Koliko naše srce vrijedi? Što ono može, čime obiluje, kakve koristi za čovječanstvo od onoga što u njemu obiluje, ako uopće ičega obiluje?

Zbilja, jedva bi tko za pravedna umro; možda bi se za dobra tko i odvažio umrijeti. Jel bi netko za nas, osim vlastite majke možda, bio voljan dati svoj život, jer smatra da je vrijednije za nas da živimo a njemu je bolje umrijeti?

A Bog pokaza ljubav svoju prema nama ovako: dok još bijasmo grešnici, Krist za nas umrije. A gdje smo mi, gdje su nam oči odlutale od te Istine. Nitko ne vjeruje u čuda, sve dok mu ne treba jedno. A vjerujte mi, svima je potrebno čudo da nas izbavi iz te tamnice neljubavi u kojoj ćemo ostati.

Slomit će nas naši tamničari, prije ili kasnije, i neće pokazati znakove milosti, bez obizra koliko mi preklinjali, koliko laskali, zavodili, nudili, pokušali se prodati. Vidite, istina je, već smo se prodali, otud i ovi okovi oko naše duše.

Ne treba nam Spasitelj? Samo još jedna potvrda da živimo u potpunoj iluziji našeg uma. Maska preko maske. Laž na laži. Utvrda iza utvrde. Iza sedam gora i sedam dolina, u zamku nad kojim leti neumoljiv zmaj, zaključani u najvišoj sobi, tamo smo mi. I svima, pa i sebi samima govorimo: Dobro sam, dobro sam, kod mene nema nikakve potrebe.

A naš dan dolazi i već je došao. Spasitelj hoda Zemljom i traži ispružene ruke.