Gasiš svjetlo u kuhinji. Suđe je oprano. Pod je relativno čist. Još samo da zavrtiš onu mašinu veša prije nego legneš. Ostatak kuće ni ne gledaš. Toliko zaostataka, da ti je bar tjedan dana slobodno, možda bi uspjela sve dovesti na nulu. Raščistiti, pobacati i početi iznova.

No, znaš da taj tjedan neće neće doći, uvijek nešto novo izroni. Stalno se nešto novo gomila. Daješ sve od sebe, ali kraja nema. Da bar nisi sama sebi zadnja na listi prioriteta. Ne znaš više ni tko si osim što si majka. Supruga si davno prestala biti. I tako se dani nižu. Kroz dan te nosi umor, osjećaj dužnosti i obaveze s neizostavnim osjećajem zamjeranja.

Zvuči poznato?

Mnogo nas je koje smo se u ovom ili onom trenutku života uvukle u ovaj obrazac i osjetile svu njegovu težinu. Dani u kojima si fizički tu, ali te zapravo nema. Daješ, daješ, no ništa se ne mijenja. „Kakvog ovo ima smisla uopće?“ pomišljaš sve češće.

Možda si primijetila da ti u posljednje vrijeme pišem puno otvorenije. Ne okolišam više. Nemam potrebu ublažiti ono što ti želim reći. Znam da ovo nije za svakoga. Ovo je tek za poneke koje je život dobro pripremio da budu voljne saslušati drugačiju perspektivu. Gledajući tako nekoliko zadnjih tekstova, primjećujem još nešto novo u njima. Svaki od njih nudi ti jednu drugačiju perspektivu gledanja na problem od one na koju si navikla i koju imaš priliku često čuti. Svaki od ovih tekstova u sebi nosi ključ. Život. Ključ za oključavanje života u tebi. Budi mi mudra.

Idemo?

Želim da ozbiljno preispitaš svoje „davanje“. Ne da ubijem to malo života u tebi, nego da ti pomognem stati. Jer možda nisi umorna samo od količine svega što nosiš nego i od načina na koji daješ.

Daješ li toliko jer to netko stvarno traži ili zato što misliš da moraš? Zato što ne znaš drugačije?
Koliko toga što činiš stvarno moraš? 

Jer vidi, ako ti dom mora biti uredan da bi imala osjećaj da vrijediš i da imaš sve pod kontrolom, ako se ne možeš opustiti dok sve nije na svojem mjestu, vjerojatno si ušla u proces iz kojeg ne znaš van. Možda ti ni muž ni djeca ne traže to sve. Možda si ti ta koja je visoko postavila ljestvicu. I sad te vlastiti kriteriji guše.

Znam, ima i drugačijih priča, muž koji inzistira na urednosti i otud nesklad zbog različitih očekivanja. No, moje je iskustvo da smo češće mi žene te koje imamo potrebu sve držati pod kontrolom, a u toj potrebi za kontrolom nestaje radost. Nestaje ljubav. Nestaješ ti. Nestajete vi.

Što stvarno moraš? Koji su ti prioriteti u danu?

Preispitaj sve što misliš da moraš. S mužem. Ili sama ako ste se toliko udaljili da ne možete o ovome razgovarati.
Piši. Križaj. Presijeci. Zbaci taj teret sa sebe. Nikad ti nije ni trebao biti na leđima. Zbaci ga. Da bi mogla udahnuti od svih tih obaveza. 

Znaš li što je dovoljno dok su djeca mala?

Da imate čistu odjeću za sutra. Da je kuhinja dovoljno uredna da se može pripremiti obrok. Da je kupaonica u stanju da se može obaviti osnovna higijena, da imate ručnike, da je pribor na mjestu. 

To je dovoljno. Dom se ne održava urednošću, dom se održava ljubavlju. Bravo za tebe ako uspijevaš u jednom i drugom. No moje je iskustvo da to ipak češće nije slučaj.

To bi bio prvi zahvat. Ne ide preko noći. Puštaš, padaš, dižeš se, ustraješ.

Drugi je u tome da ono što moraš, pretvoriš u „ja želim“. To je pokret srca koji mijenja sve. Ne ona “ljubav” na koju si navikla, operem, skuham, posložim. Nego onaj korak više. Kad u najobičniju stvar svjesno odlučiš unijeti ljubav. Davanje iz ljubavi nosi radost. Ako nema radosti, to je samo pokušaj davanja. Navika. Moranje. Kompenzacija. Kontrola.

Jer davanje koje odrađuješ nije davanje.

Od njega nemaš ništa. Jedan pokret srca u drugom smjeru može sve promijeniti. Pokret srca u smjeru „ja želim ovo“. „Ja želim kroz ovo dati ljubav.“ Kreni ulagati. Više ovakvog davanja, svjesnog, pravog davanja, to ti treba. Daješ da bi mogla primiti još više. Daješ da ti se srce proširi.
Daješ da bi ljubav spontano potekla iz tebe.

Možda si baš ti ta koja će večeras sjesti pored svog muža i pitati ga kako bi volio provesti večer. I vjeruj, premišljam se da li da uopće napišem ovaj dio. Jer ne znam u koje ste crne dubine već zagrabili. Koliko ste si sreće oduzeli. Koliko ste se izranjavali riječima. Ali evo, usuđujem se. Usuđujem se vjerovati da ti možeš krenuti prva.

Ako ti davanje još nije spontana reakcija srca, ako nije odraz tvoje zrelosti i ljubavi, onda kreni razumski, iz nužnosti. Samo kreni. Ali svjesno. Ne jer moraš, nego jer želiš. I onda  pojačaj. Bezobrazno pojačaj.  U inat svemu što si dosad proživjela , a da nije bila ljubav. Daj više. Ljubi više. Rasti u tome. To je pomak koji otvara Nebo, koji vraća radost i oslobađa ljubav. Vidjet ćeš  onda kako će se u tebi počinje rađati jedna nova snaga. Kako ćeš željeti još više. Kako ćeš voljeti snažnije. Davati slobodnije.

Zapamti da ne primaš uvijek od onoga kome si dala. Ako zamjeraš onome tko ti  nije uzvratio, gubiš vezu s Ocem koji te želi uzvratiti.

To je tajna. To je Put. To je tvoje poslanje.

Za kraj ću podijeliti s tobom mali dio propovijedi  apostola Lorensa s našeg nedavnog bogoslužja. Sve što ti treba da zaista naučiš davati iz ljubavi sadržanoj je u njoj. Vjerujem da ćeš tek nakon više čitanja uvidjeti koliko bogatstva i praktične životne mudrosti skriva. Moj je savjet da ju isprintaš i  svakodnevno čitaš s namjerom da ju zaista i utjeloviš.

Put je – dajte.
Grč na licu, tuga u oku, usamljenost – ima izvor u tome što ne ljubite. Ljubav je davanje. Služenje na svim razinama proizvodi isti učinak, jer kad si aktivan u ljubavi, ljubav se oslobađa kao snaga i radost.

Moraš davati. Davanje ne ovisi o onome koji prima. Daješ – davanja radi.

Ako nisi takav zbog zrelosti, onda uđi u davanje zbog nužnosti. Nauči kako se ispravno živi. Ti, ako razumiješ davanje – ti si slobodan od ljudi. Daješ da bi primio. Daješ – davanja radi. Činiš dobro – dobra radi, ne ovisan o nikome. Neuvjetovan ičime.
Ne da bi se svidio nekome, ne da bi dobio nešto, ne da bi zaradio. Samo dobro – dobra radi.

Moraš davati, jer je u davanju život koji ti treba i radost. Moraš davati, jer ti to daje osjećaj radosti i ispunjenja.

Ako bi razlog tvog davanja bio ispravan – nitko te ne bi mogao obeshrabriti.
Kad god nisi u ispravnom davanju, Protivnik ima vlast nad tobom, jer si prevaren i nisi toga svjestan, te opravdavaš svoju ljubav tako što netko drugi nije nešto napravio ili ga čekaš da napravi.

Jednostavan čin davanja nas oslobađa – ulazimo u radost života, ispunjenje i zaštitu.
Nikakve negativne misli te neće proganjati kad živiš u ljubavi i kada si u davanju.

Put davanja i služenja je nadmoćno stanje.

Ako si u vezi – ti imaš priliku za neprestano davati, bez obzira kakav je partner. Kakav god da jest, imaš ju priliku dati, jer davanje ne ovisi o onome koji prima, o njegovom odobravanju ili njegovom sviđanju.

Samo daj. Samo ljubi. Samo daj.
U samom činu davanja je život koji se očituje kao radost.
Ali mora biti od srca. Mora ti biti radost u tome.
Daj koliko te veseli, i u tom činu ćeš narasti, i onda ćeš drugi put moći dati još više.
I tako će ti radost sve više rasti, i imat ćeš sve više ljubavi, i bit ćeš sve radosniji – i to je to.

Daješ – davanja radi. Ne ovisiš o tome što će netko reći. Sve drugo je kriva ljubav. U sve drugo se miješa Protivnik i zato gubiš radost.
Tko te priječi da počneš davati sada? Samo tvoja kriva ljubav.
I ti si razlog što nemaš životnu radost, što nemaš mir.
Ti si kriv što se oko tebe, zbog tvoje ljubavi, ne stvara svjetlosna sfera koju ne može probiti nikakva sila tame.

Jednostavan čin davanja postiže sve ono za čim žudiš u životu.
Bez obzira u kojem ćeš području davati – isti je učinak.
Daj. Pokloni. Počasti. Pronađi svoju razinu ljubavi bez da je interesna, jer čim je interesna – u strahu si, nisi u radosti, jer se bojiš i računaš kako će ispasti, što će druga osoba napraviti.

Kad daješ – davanja radi – ne ovisiš o nikome. Tad si pobijedio i tad si primio.

Ako ti nije dobro, dozvoljeno je razumski ući u Ljubav kad ne znaš drugačije. Kreni. Daj. Nemoj na ništa drugo misliti. 

Ako si u vezi – poslovnoj, roditeljskoj, bračnoj… u kojoj god da jesi „vezi“ – to je Put. Imaš priliku sad (o)živjeti.
Nitko te, osim tvoje zloće, ne priječi da sad kreneš živjeti.

Zagrljaj. Topla riječ. Kompliment. To čini – i živjet ćeš. Razumi da je davanje život – i živjet ćeš.

Protivnik te želi spriječiti u tome – i ti mu dozvoljavaš kad god nađeš razlog, nesvjestan njegovog utjecaja, time pravdajući paklenost zašto ne bi nastavio ljubiti. Protivnik tada pobjeđuje.

Zašto ne bi nastavio ljubiti?
Svi krenu – no zašto ne bi nastavio?

Štogod da je druga strana napravila, ne bi trebalo utjecati na tebe, jer u krajnjem slučaju stoji:

„Oprosti im, jer ne znaju što čine!“

Najgori od najgorih scenarija su neprijatelji.
I ni tu nemaš izgovor – jer im možeš svejedno dati ljubav.

I o tome ovisi radost života. O tome ovisi tvoje ispunjenje. O tome ovisi tvoje shvaćanje.
O tome ovisi tvoja svjetlosna sfera koja te štiti – koja ne propušta crne misli.
To je kao ozonski omotač. Kao zaštitna sfera u Star Warsima.

Kako da ja imam crne misli – ako non-stop mislim o ovome?
Od jutra do sutra.

Kaže u Izaiji 26,3:

„Čuvaš ga u savršenom miru, čiji je um fokusiran na Tebe.“

Nitko ti nije kriv po pitanju usmjerenja tvog uma, pogleda, duha.

„Mislite na ono što je časno, istinito, pravedno i sveto, hvale vrijedno – i Bog mira bit će s vama.“

Ako nisi dobro, ako se ne osjećaš dobro – počni činiti dobro.
Ako želiš biti dobro – ne možeš ne činiti dobro.
Što činiš – to postaješ.

Budi mi ohrabrena, grlim te snažno!♥