Ne znam za tebe, ali meni, kada se ne nalazim u dobrom duhovnom stanju (strah, otpor, samosažaljenje, mrmljanje,..) je inače jako teško izaći iz tog stanja. Nažalost, uglavnom bih dobar period tog stanja krivila sve oko sebe, svjesno ili nesvjesno. Bila bih ljuta, uzrujana i ogorčena jer su djeca neposlušna, a ja toliko toga napravim za njih. Muž me sigurno zapravo ne voli jer ne trpi moje moje mušice onako kako sam ja to zamislila i ne drži me kao kap vode na dlanu kako bih ja to htjela. Ma mene nitko ne razumije. Nitko ne zna kako je meni. Znam čak otići mislima i do djetinjstva, pa tamo kopati i tražiti krivca za moje stanje. I iako mogu pronaći masu opravdanja, mnoge potencijalne krivce i situacije koje su zasigurno mogle doprinijeti mom stanju iznutra, iskreno, samo je jedan točan odgovor: Sama sam se dovela u to stanje! Opet! Kada sam ja u spoju s Ocem onda je moj stav prema mužu i djeci drukčiji. Kada sam ja u spoju s Ocem onda me ne dotiče (toliko) kako se oni ponašaju, nego sam fokusirana isključivo na svoje reakcije u svim navedenim situacijama i vidim ih kao alate i načine kako me Isus želi učiti da više ljubim, iskrenije ljubim, nesebičnije ljubim i da mijenjam iznutra sve što nije u skladu s Njim.

No kada dopustim da me takve misli svakodnevno žderu iznutra ili kad nevolje nahrupe jedna za drugom, a da ja nisam bila spremna na to (kroz post, molitvu, čitanje Riječi) jako često bih se osjećala toliko udaljeno od Oca, čak i tijekom molitve, da bih utjehu potražila u starim, dobro poznatim, obrascima ponašanja (utjeha u hrani, gledanju filmova i sl.). Takva kombinacija (misli i isprazna djela) bi samo otežavale moje pokušaje da izronim na površinu. Kroz godine ti periodi su se smanjivali. Prvo su trajali nekoliko mjeseci, pa nekoliko tjedana, pa nekoliko dana. I kada određeni period prođe, kada se određena potrebna lekcija nauči i kada napokon ponovno izronim na površinu i pomislim da je moj odnos s Ocem dovoljno stabilan da se nepoželjni obrasci više neće ponoviti, dođu još veće nevolje i još veći pritisci koji me uvjere u suprotno. I iako sa svakom nevoljom sve brže izronim, proganjala me spoznaja da se tih krivih postavki nisam riješila u potpunosti. Kao da nisam znala izvući dovoljno snage iz Riječi i molitve kako bih ih promijenila iz korijena.

Zbog toga sam, kada sam naišla na odlomak iz poslanice Rimljanima (12. poglavlje) koji glasi:

„Nemojte se više prilagođavati ovome svijetu. Umjesto toga, dopustite da vas Bog mijenja promjenom vašeg razmišljanja, kako biste mogli razabrati i prihvatiti što Bog želi, što je dobro, Bogu ugodno i savršeno.“, odlučila samo njega čitati dok mi svaka riječ ne bude živo urezana u um i srce. I zaista, sa svakom novom molitvom druga riječ bi mi posebno privukla pažnju i dodatno me zaintrigirala. Zapitala sam samu sebe: “Dopuštam li zaista Isusu da me mijenja? Zašto se grčevito držim za neke krive postavke kojih sam itekako već odavno svjesna. Zašto vrijeme s Njim koje mi je prijeko potrebno odgađam za neke idealne trenutke koji nikada neće doći? Zašto ne prihvaćam što zaista Bog želi nego luđački pokušavam Njegovu volju uglaviti u neke svoje minorne, nepravilne, neadekvatne kalupe?” Zamolila sam Ga da mi pomogne da očistim svoje srce kako bih Njega mogla primiti više, da mi pomogne prestati činiti sve što me udaljava od njega. I odgovorio mi je na molitvu.

Ponovno sam naišla na nju – knjižicu koja je bila odgovor i lijek za moje stanje: “Kako bez prestanka prebivati u Njegovom prisustvu – Razgovori i pisma fratra Lorensa”. Tu knjižicu sam čitala prije nekoliko godina, no nažalost, očito nisam bila u stanju uvidjeti koliko se blago u njoj krije. Svaka misao u njoj zapisana bila je upravo ono što je mojoj duši trebalo. Trebala mi je potpuna promjena percepcije koju sam uz ovu knjižicu i dobila. Ne mogu ti opisati koliku radost sam osjećala čitajući iznova i iznova misli koje su nudile odgovor na moja pitanja.

“Naše posvećenje nije ovisilo o tome da promijenimo naša djela. Umjesto toga, ono je ovisilo o tome da činimo zbog Boga one stvari koje obično činimo zbog sebe samih.”
Misao koja me duboko prodrmala. Želim li prestati činiti to što činim zbog sebe ili zbog Njega? Odnosno, želim li prestati činiti to što činim kako ne bih strahovala od posljedice grijeha ili zato da ne povrijedim Oca koji mi je dao uputu za moje dobro, jer me ljubi? Zapravo, odgovor je bio prvi. Sama postavka mi je bila kriva i samim time mi je bilo nemoguće nadvladati nešto, kada je korijen problema ležao u samoljublju kojeg ja nisam zamjećivala. Iako bih pronalazila Očevu mudrost u svakodnevnim situacijama s djecom, suprugom ili bližnjima, nikada ne bih istima pristupila iz iskrene nesebične ljubavi prema Ocu, nego iz svojeg poimanja ljubavi. Odnosno, znala sam kako moje ponašanje i moje reakcije trebaju izgledati i maksimalno sam se trudila da budem takva, zato što nastojim biti u Uputi i zato što ih nastojim voljeti više. No nisam ja ta koja ih može voljeti, nisam ja ta koja će ispravnim djelima nešto postići ako je najdublji stav moga srca i dalje neispravan. I dalje je fokus na meni. Moje reakcije, moja djela, moja ljubav.A zapravo jedini način na koji će se išta promijeniti jest da sve što činim prema njima trebam činiti iz ljubavi prema Njemu, a onda On uređuje sve ostalo i omogućuje da se Njegova ljubav izrazi u svim situacijama. Prema suprugu, prema djeci, prema bližnjima. Sebe moram maknuti iz jednadžbe inače On ne može djelovati.

Zatim se nametnulo drugo pitanje: “Kako to postići? Kako činiti sve iz ljubavi prema Njemu? “Kako očistiti svoje srce?” , a odgovor sam dobila već u idućem poglavlju:
“Kada smo vjerni u (o)drža(va)nju sebe u Njegovom svetom Prisustvu, i postavimo Ga uvijek ispred nas, to sprječava da Ga uvrijedimo i da (u)činimo bilo što što bi Ga moglo naljutiti. To također u nama začinje svetu slobodu, i, ako tako mogu reći, prisnost sa Bogom, prilikom čega nas On, kada tražimo, snabdijeva potrebnom nam milošću. Vremenom, čestim ponavljanjem ovih radnji, one postanu uobičajene/rutinske/svakodnevica, i Božja Prisutnost nam postane sasvim prirodna.”

Zahvaljujući ovoj knjižici, moja jedina molitva sada je naučiti biti neprestano u Očevom prisustvu. Naučiti biti neprestano svjesna da je On, Svemogući Bog, uvijek tu uz mene. Da moja molitva ne traje samo kada sam odvojila vrijeme za nju, nego da molitva, odnosno Njegovo prisustvo bude moje prirodno stanje. Moja nova odluka i nastojanje je svaki dan se truditi sve više osvrtati na Njega. Kad perem posuđe, stavljam robu sušiti, čitam slikovnice djeci, pokušavati Ga vizualizirati kraj sebe, moliti se sve više i sve više razgovarati s Njim, umom i naglas. Jer tek onda On može mijenjati moje misli, čistiti moje srce i kroz mene može voljeti ljude oko mene uključujući mog supruga i djecu i pružiti im sve što im On cijelo vrijeme kroz mene i želi pružiti, a nije mogao. Fratru Lorensu su bile potrebne godine kako bi postigao to stanje i naveo je kako mu je bilo jako teško u početku odreći se svega što je znao da ga odvaja od Oca, no uspio je. Svjesna da će mi vjerojatno i samoj biti potrebne godine, ipak sam s velikom radošću i entuzijazmom odlučila napraviti prvi korak. I već sada osjećam promjene unutar sebe, a tek sam na početku.