Promatram roditelje djece s teškoćama i one bez teškoća već dvadeset godina. Rijetko susrećem roditelje koji jednako gledaju na odgoj djece. Još rjeđe one koji o tome redovito razgovaraju, kojima je stalo da se razumiju i međusobno usklade. Nemogućnost da razgovarate o dobrobiti vlastite djece, da podijelite strahove, radosti, vrijednosti i planove oko njihova odrastanja, odraz je dubokog nesklada. To je ozbiljan životni poraz koji te dodatno emocionalno iscrpljuje i oduzima ti snagu koje ionako nemaš dovoljno.  Neću se ovom prilikom ni doticati misli da naša djeca nisu u potpunosti naša, dana na čuvanje od Oca, s povjerenjem da ćemo ih mudro voditi.

Spoznaje koje ću danas podijeliti s tobom možda na prvu neće zvučati ugodno, zato te odmah na početku molim da uzmeš u obzir moje srce koje stoji iza ovih riječi. Često razmišljam o  ljudima koji su sami i koji ne zato što to žele, ostaju sami. Osjećaj da se nakon našeg susreta vraćaju u prazan stan uvijek me nanovo ispuni tugom. Spoznaja da neki drugi ljudi ostaju zajedno , a ne uspijevaju jedno pred drugim otvoriti srce, međusobno podijeliti sve brige i radosti znajući da s druge strane stoji vjerno srce koje ih želi čuti i podržati, ispunjava me jednakom tugom. Ovaj tekst pišem ti iz tog mjesta.

Možda razmišljaš o tome kako biste se sigurno uspjeli uskladiti kad biste samo malo više razgovarali  ili kad bi barem druga strana bila voljna razgovarati. Možda i bi. No, češće nego rjeđe  je slučaj da bi još više razgovora samo produbilo jaz među vama.

Zašto?

Zato što većina tih razgovora zapravo nije razgovor, nego niz prešutnih očekivanja, kritika zapakiranih u ” ja samo želim najbolje” i povrijeđenih tonova koji ne žele čuti drugu stranu, već samo nametnuti svoju.

Zato što mnogi od tih razgovora dolaze iz potrebe da mijenjamo onog drugog, umjesto da se najprije zagledamo u sebe.

Zato jer vam zapravo nije stalo da se zaista čujete. Svaki razgovor postaje prilika da uvjeriš onog drugog da si u pravu. Vjeruješ da ćeš još jednim pokušajem “razgovora” doći do rješenja, potpuno nesvjesna pogrešnih motiva koji te  vode iznutra. Isto je i s druge strane.

No, ovdje pričamo o tebi i tvom dijelu odgovornosti  jer ako se smatraš svjesnijom problema,  ne bi li upravo ti trebala biti ta koja će preuzeti odgovornost za ovaj odnos. Nema li onaj koji vidi bolje dužnost krenuti prvi? U suprotnom, bi ostatak života mogla provesti misleći da bi sve bilo puno drugačije samo da je on htio razgovarati.  A istina je zapravo da je cijelo vrijeme svatko pričao svoju istinu i nitko nije bio spreman stati i stvarno čuti onu drugu stranu. Niste prestali razgovarati zato što niste znali kako, nego zato što vam je bilo važnije pobijediti nego razumjeti drugoga.

Podijelit ću s tobom u nastavku nekoliko savjeta kako stvoriti prostor drugoj strani da izrazi svoje mišljenje bez da se osjeća napadnuto. Jer način na koji započinjemo razgovor često određuje hoće li on završiti sukobom ili povezanošću.

Evo nekoliko primjera takvih “spornih” rečenica i što reći umjesto njih:

1. “Jedino što znaš je vikati i davati kazne!” -“Ej, naletila sam na zanimljivu stvar… Kaže da djeca više nauče iz prirodnih posljedica nego iz kazni. Mogu li ti ispričat jedan primjer?”
2. “Ja mislim ovako, a ti onako!”– “Ajmo sjest i dogovorit se oko nekih osnovnih pravila s kojima smo oboje ok. Da bar znamo oboje na čemu smo i da djeca vide da smo ti i ja na istoj strani.”
3. “Djeca će nam imat traume zbog naših svađa!”– “Brine me da ovo što prolazimo ostavlja više traga na djeci nego što mislimo. Možemo li sjesti i probati naći neki bolji način? Stvarno me zanima kako ti to vidiš.”

Rečenice koje sam podijelila s tobom sigurno mogu dijelom unijeti promjenu u vaš način razgovora. Osloboditi više prostora da se druga strana može izraziti. No, nije li tragično da smo do te mjere ugušili  Ljubav i utrnuli Duga Svetog Božjeg u sebi da su nam potrebni raznorazni stručnjaci koji će nas učiti kako razgovarati u braku, umjesto da želja za razumijevanjem druge osobe bude jednostavno spontani kretnja srca?

Savjeti gore navedeni ipak će u većem dijelu maskirati pravi uzrok problema, a taj je da si u situaciji da ti zapravo nije stalo do mišljenja osobe s kojom si odlučila provesti život i imati djecu.

I to ne boli samo zato što ste udaljeni, nego zato što ste nekad možda sanjali isto, a sada ni ne vidite više jedno drugo. Takva tišina nije neutralna, ona jede iznutra. 

“Ja poruke” i asertivna komunikacija, neće riješiti pravi uzrok problema jer je problem u nedostatku ljubavi, a ne u komunikaciji. Nije do toga da moraš naučiti bolje komunicirati, izraziti sebe i  uvažiti drugog.

Problem je u tvom slomljenom srcu koje više nema ni snage ni volje ljubiti nakon toliko neuspjelih pokušaja i povreda. Problem je u tome što više nemaš kapaciteta voljeti. Došla si do kraja svojih snaga. I za još jedan pokušaj, još jedno moguće razočaranje, jednostavno više nemaš snage.

Trebaš nekog tko će zaliječiti to slomljeno srce, trebaš nekog tko će te uistinu naučiti što znači voljeti. Zaliječiti sebe da bi onda mogla možda pomoći drugoj strani da napravi isto. Jer kad bi bila ispunjena i u svjetlu, ti bi bila ispunjena radošću, ne privremenom srećom koja ovisi o okolnostima, već stvarnom, dubokom radošću koja dolazi iz života u Kristu. Tvoja sreća ne bi bila vezana uz to hoće li druga osoba biti u svjetlu s tobom i bila bi dugotrpljiva,  i čak i kad ne biste mogli ostvariti puninu bračne ljubavi ti bi i dalje ostala u svjetlu sretna, mirna i puna ljubavi. To je tvoj zadatak. To je tvoja osobna odgovornost. I  to ne možeš prebaciti ni na koga drugoga. I za to nitko drugi neće odgovarati osim tebe. Nećeš polagati račun za tuđe ponašanje, već za vlastito srce. Nećeš odgovarati za to kako je partner ljubio tebe, nego za to kako si ti ljubila njega. 

Ako si došla do ovdje, vjerujem da si me spremna saslušati do kraja.

U trenutku kad konačno priznaš da zapravo ne znaš voljeti počinje stvarna promjena. Spoznaja da prave ljubavi u tebi zapravo nema, nije kraj.  To je početak. Tvoj. Pa možda i vaš zajednički.

Kačim ti ovdje dio teksta kojeg je Frano napisao prošli tjedan na ovu temu,  koji na jedan direktniji način  progovara o ovim važnim temama.

Nitko ne može zapuniti prazninu koja je u vašoj duši i koja je namijenjena za Onoga tko vas je stvorio, od koga ste odvojeni i kome se trebate vratiti. Praznina je stvarna. Praznina boli. Praznina je to što zapravo frustrira i što stalno žeđa, samo što to ne vidite na površini. Korijen vašeg života je posađen u pustinji i neće tu biti sreće koliko god se napnuli. Vi prvo morate spoznati u kojem se problemu nalazite. Zatim priznati da ste vi uzrok i time izvor vaših problema i preuzeti odgovornost za sve. Potom zatražiti oprost od Boga i pomoć da intervenira u vaše živote. I onda ćete morati doći do Isusa u kojem je prebivala sama Ljubav dok je hodao Zemljom i početi slušati što Ljubav ima za reći. Tog tijela iz Nazareta u kojem vas je Ljubav ponovo pomirila sa Sobom i poravnala vaše krive račune. Morate Ga početi pomno slušati i gledati da promijenite sve što kaže da trebate mijenjati. Onda ćete vidjeti kako Ljubav za vas ima širom otvorena vrata i kako vas je čekala vječnostima da joj se okrenete u vašoj slobodnoj volji. Tu i nigdje drugdje počinje nov život i nova sudbina i vaša fer šansa da dođete do prave ljubavi za kojom toliko dugo čeznete. Jer On je put, istina i život i Ocu se može doći samo kroz Njega. Dođite k Njemu, to vam je najbolji način da spasite sebe i vaš brak.

Cijeli tekst možeš pročitati ovdje. A ja ti stojim na raspolaganju ako si u ovim redcima pronašla ohrabrenje i spremna si preuzeti odgovornost za sebe i za tvoj novi početak. Možda i vaš zajednički.

Budi mi ohrabrena.

Tereza♥