Nakon što sam pustila da Isus u meni poruši sve što je potrebno i postavi me tamo gdje me On želi, pa makar to značilo da moram odustati i od ovog Bokuna Neba, u koje smo utkali cijelo svoje srce, odjednom sam ostala u jednom praznom prostoru, ne znajući gdje dalje. Čudan je to osjećaj, jako čudan. Ne znati kuda krenuti nakon mjeseci i godina u kojima je jedna dobra ideja stizala drugu.

„Što ćemo s Bokunom Neba? Što ću s Tetom Ezom?”, mrmljala sam sebi u bradu. Kao, bilo bi dobro nešto napisati, snimiti, objaviti, ali nigdje popratne snage ni inspiracije za bilo što takvo.

Istovremeno s mojim unutarnjim procesima, na našim Bogoslužjima išao je poticaj iz Kološanima 1:27 u smjeru osvještavanja toga da je Krist u nama i da se kroz nas želi izraziti u svoj svojoj punini. Ponekad mi se činilo da ne mogu udahnuti od siline spoznaja koje sam primala kroz propovijedi i poticaje. Do tada sam se uvijek divila toj predivnoj živoj Riječi koja dolazi kroz apostola Lorensa, no u zadnje vrijeme sve sam više počela uočavati i prateću snagu koja onima koji su voljni daje sve potrebno da to što čuju i primijene.

„Krist koji prebiva u vama ispunja vas očekivanjem slave! Ovo otajstvo, Krist usađen u nama, postaje nebeska riznica nade, ispunjena bogatstvom slave za njegov narod, i Bog želi da to svi spoznaju!”

Jednog jutra dok sam prečitavala tekst koji smo dobili kao domaću zadaću na Bogoslužju, došla sam do stiha Matej 9,36. Za razliku od stihova koji su se spominjali ranije u tekstu, ovaj je „iskočio” tako živo, ne dopuštajući mi da nastavim dalje s čitanjem. Odložila sam papir sa strane i otvorila svoju Bibliju.

„Kada je vidio veliko mnoštvo ljudi, Isusovo srce bilo je duboko ganuto suosjećanjem, jer su izgledali umorno i bespomoćno, poput zalutalih ovaca bez pastira.”

Od cijelog teksta vidjela sam samo ovaj dio – „ganut suosjećanjem”. Sljedeće što sam vidjela bilo je „malodušni”, a pregledavanjem i ostalih prijevoda – izmučeni, bespomoćni, potišteni, umorni, obeshrabreni i bez nade. Odjednom sam u tom mnoštvu ljudi, o kojima stih govori, jasno vidjela roditelje djece s teškoćama. Srce mi je počelo jako nabijati i znala sam da sam se ponovno sudarila s Očevom voljom za mene.

Misli su mi se velikom brzinom sjurile na ono jutro prije devet mjeseci, kad mi je, dok sam obavljala uobičajene poslove po kući, čisteći policu s knjigama, pogled zapeo na moje stručne knjige. Tada sam, umorna od nemogućnosti spajanja struke i službe u koju me Isus poziva, iskreno zavapila da On sam pokuša pomiriti to dvoje. 

Sram i nelagoda preplavili su cijelo moje biće. Želeći pobjeći od stiha s kojim sam se upravo sudarila, krenula sam čitati ranija poglavlja. Kad tamo – ozdravljenje uzetih, gluhih, slijepih i nijemih. Želeći pobjeći prema jedanaestom poglavlju, dočekalo me veliko poslanje i Isusova zapovijed učenicima da liječe bolesne i izgone zle duhove. Zaglavljena u trokutu jasne Očeve volje za mene, odlučila sam se predati, nakon toliko mojih projekata, ideja i zamisli.

Razumijem, tu me želiš. Želiš da do kraja osvijestim da si Ti u meni. Da iz te sigurnosti polažem ruke na djecu, da Ti dam priliku da ih ozdraviš kroz mene. Želiš da podučavam roditelje kako da oni aktiviraju Isusa u sebi i preuzmu potpunu odgovornost za zdravlje svoje djece. Razumijem da se kroz mene želiš izraziti u punini – ne samo kroz stručni rad, nego kroz sve ono što si radio dok si hodao Zemljom u tijelu iz Nazareta. Razumijem. Neću više birati, neću izbjegavati, neću filozofirati. Sad vodi Ti. 

Nastavila sam tako još neko vrijeme sjediti za stolom, nesposobna za išta. Misli su sustizale jedna drugu: „Pa dobro, jesam li ja normalna? Koji drugi projekti? Pa i slijepac bi vidio da me Otac želi među roditeljima i djecom s teškoćama. Pa tko će lakše doći do njih nego ja, koja sam studirala i specijalizirala se na tom području? Tko će lakše dobiti njihovo povjerenje nego ja, koja sam isprobala toliko različitih metoda, tehnika i alata, uvidjela da za sobom nose nekad bolje, nekad lošije rezultate, no nikad potpuno zdravlje, nikad potpuno oslobođenje?”

Sljedećih nekoliko minuta izgledalo je kao osoban razgovor s Isusom – jedino što odgovore nisam čula zvučnim glasom, već bi mi, prilikom postavljanja pitanja, pogled pao na određeni stih iz devetog, desetog i jedanaestog poglavlja.

Sljedeću večer provela sam u bespućima interneta, tražeći svjedočanstva iscjeljenja djece od najrazličitijih bolesti. Pregledala sam more svjedočanstava, plakala kao kišna godina dok se nisam uvjerila što je sve moguće i da Isus može i želi preko mene raditi iste i još veće stvari.

Bilo mi je jasno da roditeljima s kojima trenutno radim moram pristupiti na drugačiji način. U sljedećem razgovoru mami s kojom radim rekla sam kako ću s njom podijeliti najuspješnije strategije i alate – dostupne, znanstveno utemeljene, isprobane u praksi. No čak i da sve uspijemo primijeniti u praksi, što uopće nije lako, uglavnom zbog nedostatka kapaciteta na roditeljskoj strani, i dalje nećemo riješiti uzrok problema. Bavili bismo se samo simptomima. Situacija bi s vremenom bila bolja, ne zato što smo riješili uzrok, nego zato što smo pomogli djetetu da se nauči nositi s prisutnim teškoćama.

S druge strane, dala sam joj priliku da dotaknemo uzrok problema kroz potpuno iscjeljenje. Da ona sama primi spasenje, nauči aktivirati vjeru potrebnu da podupre iscjeljenje za koje ćemo moliti. Da ona sama aktivira Krista u sebi i tako postane pokretač promjene u svojoj obitelji.

Dok smo tako pričale, ona je sve budno pratila. Na licu joj se mogla vidjeti nova nada. U jednom trenutku učinilo mi se da su joj se oči napunile suzama. Pitala sam je treba li pauzu. Rekla je da ne treba, ali da joj cijelo vrijeme dolazi iznutra poriv da mi kaže da se pomolim za psa koji joj leži u krilu i pokušava je ugristi jer trpi velike bolove u zglobovima. Ne želeći me prekidati, pomislila je u sebi: „Ako ja sad položim ruke na njega i spojim se na njenu vjeru, on će ozdraviti.” Kad je to napravila, počela je osjećati toplinu u rukama. Nakon nekoliko minuta pas je ustao i normalno hodao po dvorištu. To je za nju bila potvrda da je ovo što joj govorim istina i da želi naučiti aktivirati vjeru i tako pomoći djetetu.

Objasnila sam joj također da ima opciju da netko moli za dječaka – ali i da postoji bolja opcija: da ona sama nauči moliti i vjerovati. Rekla sam joj da sam ja tu u svakom slučaju, makar i odbila molitvu i morali se ograničiti samo na tehnike i strategije ublažavanja simptoma, no da iskreno mislim kako time propušta jako puno i da joj ja svim srcem želim dati cijeli paket.

Sljedeći tjedan, ova mama prima spasenje, dolazi pod Križ i počinjemo graditi vjeru za iscjeljenje dječaka, kako bi, u slučaju da se svi simptomi odmah ne povuku, nastavila vjerovati i uspješno se odupirala sumnjama, da bi se proces iscjeljenja mogao očitovati što prije.

Razmišljam već danima o tome kako je sve unaprijed bilo nebeski uređeno i kako se samo čekalo da ja proglasim Radosnu vijest. Samo se mene čekalo. Njeno srce već je neko vrijeme bilo spremno. Isus je odmah dao znak, a ja sam bila ta koja je, sa svojim strahovima, nesigurnostima i oklijevanjem, stajala na putu između Isusa i ove mame.

Svaka prilika kad zakoračim, prilika je da pomognem, ali i da bolje upoznam sebe: gdje sam još kratka, gdje mi je potrebno više rasti, gdje trebam dublje ući u Riječ. Uočila sam da najbrže sazrijevam kada imam osobu pred sobom u potrebi i, svjesna svoje manjkavosti, opet i iznova odlučujem izdvojiti vrijeme, učiti, trenirati i popravljati, kako bih mogla najbolje i najbrže pomoći.

Nema napretka bez odvažnosti da istupim za Njega. Nema napretka bez poniznosti i prihvaćanja toga da neću od prve sve napraviti kako treba. Nema napretka bez ljubavi, zakidanja sebe za vrijeme i energiju, kako bih ušla dublje u Riječ, razmišljala o potrebi osobe, osluškivala i molila za ono što mi nedostaje da bih mogla namiriti konkretnu potrebu.

A onaj pravi napredak doći će kada počnem iskreno, žarko čeznuti da se Isus Krist u svoj punini izrazi kroz mene. Kada prestanem birati, uvjetovana svojim strahovima: „Ovo hoću, ovo neću”, „ovdje želim napredovati, u ovome ne”, već kada se u ljubavi potpuno predam, iz ljubavi prema ljudima koji pate, i budem spremna svoj život u potpunosti staviti na raspolaganje – svakim danom sve više – kako bi Otac mogao kroz mene biti što učinkovitiji.

Tu sam krenula. U ljubavi, s vjerom i odlučnošću. I stižem tamo sigurno – jer sada Isus vodi.

A ti? Ne čekaj više znak. Ne traži savršen trenutak.
Ako ti srce gori dok čitaš ove riječi, to je Njegov poziv. Kreni. Učini prvi korak.
Položi svoj život pred Njega, cijeli, bez zadrške.

Vrijeme je da Krist u meni i tebi zasja u svoj punini za sve one umorne, iscrpljene, obeshrabrene koji čekaju da ih netko povede kući.

Grlim, grlim snažno!