Već duže vrijeme razmišljam o tome kako da običnom i za vjeru nezainteresiranom čovjeku objasnim kako postoji nešto više i dublje iza površnog shvaćanja Isusovih riječi. Možda me na to navelo nekoliko nedavnih obraćenja jako poznatih ljudi koji su do tada živjeli opijeni duhom svijeta i koji su bili prepoznati kao moderni mislioci, a u sebi su zapravo bili oholice puni samodopadnosti, te orjentirani samo i isključivo na sebe. Prema njihovim riječima, a isto se dogodilo i meni prije 15ak godina, doživjeli su ogroman šok kad su uistinu primili u ruke Riječ Božju i počeli ju čitati. Kako su čitali, tako im se otvarala dubina Riječi koju ona u sebi skriva i vidjeli su tada jasno da zapravo ništa nisu znali, unatoč tome što su za sebe smatrali da poznaju Kršćanstvo. Iako im se otvorila izvjesna dubina, još stoji nepregledna dubina iza svake Riječi koju je naš Isus izgovorio.

Teško mi je to opisati ako to nikada niste doživjeli. Kao da je glavni problem ovog duha današnjice oholost koja čini ljudima da misle kako sve razumiju. Življenje površnim načinom života ti rezultira u tome da misliš kako ništa oko tebe ni ne posjeduje dubinu. Poput žapca koji živi u svojoj bari i smatra da je ta bara cijeli svijet. Poznaje sve njezine stanovnike i ne sanja o tome da postoji nešto izvan nje. Preplivao ju je više puta uzduž i poprijeko, zaronio u njezinu tobože dubinu, dotaknuo dno i skočio po površini, no nikada nije zakoračio izvan tog zatvora smatrajući se svepametnim mudracem koji nema više što dokučiti izvan ovoga što već poznaje.

Potrebna je poniznost da bi mogao vidjeti svoju malenkost. Veliki umovi su to razumjeli. “Sada znam da ništa ne znam.” Potrebno je priznati da je naše shvaćanje toliko ograničeno i percepcija zasigurno zamagljena, da bi u srcu posegnuli za Istinom. Jer, tek kad priznamo svoju nedovoljnost mi možemo razviti pravu glad za istinskom spoznajom. I to se često događa kad nas život izbuba i kad nam se uruši kula od pijeska koju smo tako samozadovoljno gradili. Život nas nauči da smo maleni, prolazni, dašak koji sada jest a u idućem trenu više nije i ako smo onda dovoljno pognuli našu ponosnu glavu možemo početi učiti stvarnu istinu.

Tada sjednemo uz Riječ Božju i s pravim stavom krenemo učiti i oči nam se krenu otvarati. Poput djeteta koje je promatralo ocean s udaljenosti ili se eventualno brčkalo u plićaku, ono sada stavlja masku da bi zavirilo ispod površine. Pluta, okreće se i uviđa da postoji cijeli novi svijet ispod površine. Proučava njezine stanovnike koji žive u plićaku i stvara sliku toga što ocean jest. No nikada neće moći zaroniti u one dubine koje samo iz prikrajka promatra sve dok joj putem ne prođe pravi duhom probuđeni učitelj.

U tom trenutku iz dubine dolazi učitelj i donosi nove spoznaje. On već prebiva u velikim dubinama Božje Riječi i poznaje krajeve i stvarnosti koje su drugima zatvorene. Ono što se dječici čini rub poznatog plićaka, za njega je odavno bio tek početak. On uranja u dubine i od tamo donosi nove priče i nove perspektive. Sve je to ista RIječ koja se s površine čini tek kao mistično more, no oni koji joj se predaju i zarone u njezine dubine ona pokazuje koliko malo znaju i da im ne bi bilo dosta još stotine života da ju upoznaju kakva ona uistinu jest.

Promatrajući današnje učitelje mnogi izgledaju kao da nikada nisu napustili svoju baru i stavili noge u plićak oceana, te da su poput one djece koja se uvijek drže obale. Naučavaju tek ono što su naučili u knjigama, a malo toga mogu iskustveno predati dalje. Riječi su im suhe i mrtve i nikoga ne bude u život. Služe kao prenositelji znanja, a ne kao učitelji mudrosti Božje. Tu su da prenose informacije koje je netko drugi zapisao, a ne da obučavaju nove učenike kako se zaranja u dubine. I tako se odgajaju nove generacije koje nikada ni ne sanjaju da postoji nešto iza ‘kraja’ kojeg u plićaku vide i dubina oceana ostaje skrivena ponosnim ljudima dok ih život ne nauči neke važne lekcije.

Prije 15 godina našim putem prošao je nevjerojatan učitelj. Nismo ni znali da će se tek kasnije za njime početi dizati tolika prašina i da će se mnogi pokušati podići na njega, ali da će njihovi pokušaji ostati uzaludni. Pred nama koji ga pomno pratimo on je stotine puta prošao test istinskog učitelja i uzornog mentora. Postao je svjetionik istinskog Kristovog nauka u ovoj tami posljednjih dana i najbolji primjer koji poznajemo kako se taj nauk živi. Slušajući ono što on vadi iz dubina nedokučive Kristove mudrosti i uspoređujući to s nekim drugim učiteljima na sceni zaista možemo reći kako se vidi velika razlika u tome što on iznosi i dubine iz kojih on crpi. 

Njegove Riječi su pune života i bude život i ljubav prema Kristu u svakom poniznom srcu, a iz njih izlazi i Sila koja iscjeljuje sve koji su bolesni, potlačeni, umorni i opterećeni. Sve što bi očekivali da se dogodilo prije 2000 godina kad su se ljudi susreli s Isusom, događa se i danas s apostolom Lorensom. Sigurno nitko nije zaspao i odmah zaboravio sve o čemu je Isus pričao nakon što se susreo s njime, je l’ tako? Nikako, već su mu Riječi Gospodara ostale upisane vatrenim slovima u srce, a iskustvo s Njegovim milosrđem promijenilo život zauvijek.

E pa tako je to nekako kad staneš do nogu ovog velikog učitelja koji na sebi nosi očigledan dar da s velikom vještinom razdjeljuje Riječ Božju i budi život u svima koji ga ponizna srca slušaju. Gledajući njegovo djelovanje, nepresušno nadahnuće i postojan rast, te sve veći i veći broj ljudi koji slušaju riječi života koje donosi, ne možeš zanijekati da je poslan od Boga izgubljenoj djeci u posljednje dane. Istina, mnogima je stao na žulj donoseći neki nov nauk koji ispravlja ‘krive Drine’ i percipiraju ga kao lažnog proroka i opasnost za vjernike. No, to je čini se sudbina svakog pravog Božjeg sluge. Mnogi nisu bili prepoznati u svojoj sadašnjici, nego tek desetljećima ili stoljećima kasnije su počeli razumjeti što su oni njima zapravo htijeli reći. Taj dio se nekako ne može izbjeći. Lorens očigledno nije poslan onima koji misle kako je sve u redu s današnjim kršćanskim vjernicima i svijetom kako se tu ništa ne treba dobro protresti i probuditi. 

No, nismo mi tu da nekoga uvjeravamo za Apostola Lorensa, već da posvjedočimo da je nakon njegovih 15 godina predanog sađenja sjemena Riječi Božje iz naših srca niknula ova naša služba i da se po plodovima vidi kakvo je sjeme posađeno. To je sve.

Nekoliko poglavlja moje prve knjige “Dragi moj prijatelju, sve što sam ti htio reći o Ljubavi ali nikada nije bilo prilike” posvećeno je susretu s Apostolom Lorensom i bogatstvu života koji sam dobio od kad uz njega učim kako se živi u Kristu. 

Eto, možda nekome ovdje bude korisno ovo čuti. Niže vam još stavljam link na jedan njegov video klipić, a na svom Youtube kanalu ima preko 2000 snimljenih seminara.

Blagoslivljam vas!

Frano