Nijedna kušnja nije jednostavna. Neka je lakša, neka teža, iz neke izađeš kao pobjednik, iz neke kao gubitnik, nekada je proces brži, nekad sporiji, ali nikada nije jednostavan. Ponekad imam osjećaj da se određena kušnja razgranava i obuzima sve više aspekata u mom životu i da prodire i razdrmava sve dok ne dođem do tvorničkih postavki. U takvoj kušnji se muž i ja nalazimo sada, a onda ujedno i naša cijela obitelj. Direktno i indirektno. Već mjesecima vodimo boj vjere uz jako teške okolnosti koje se uporno zapetljavaju, umjesto otpetljavaju. Dođemo do ruba snaga, pa taman izronimo na površinu i pomislimo da je to to, a onda shvatimo da moramo još jače uhvatiti dah i zaroniti još dublje. Ova trenutna kušnja zapravo je ponajviše suprugova kušnja, ali s obzirom na to da utječe na cijelu našu obitelj, i sama sam dio te kušnje jer sam svjesna da njegov napredak kroz kušnju ovisi i o mojem (ne)pružanju podrške, (ne)strpljenju i (ne)razumijevanju što je onda zapravo moja kušnja naslonjena na njegovu kušnju. I kao što rekoh, traje mjesecima.

Ponekad se zapitam činim li išta ispravno, je li to uopće bila ispravna odluka od samog početka, pa nas Isus želi od nje odvući na ovaj način, krije li se tu još neki razlog kojeg nismo uspjeli prokljuviti ili je skroz nešto drugo u pitanju čega nismo niti svjesni. Tijekom seminara, od apostola dobijemo dodatno svjetlo i snagu i to budu naši trenutci kada izronimo na površinu, te se svjesniji problema odvažnije hvatamo u koštac s njim. Ali nakon određenog perioda shvatim da nam snaga i volja popuste, te da se zapravo baš i ne mičemo s mjesta, iako nam je glava cijelo vrijeme u tome i izgleda kao da smo razriješili mnoge stvari unutar samih sebe, ali onda osvijestim da to samo izgleda tako.

No onda je Isus direktno došao u pomoć kroz knjigu Veliko Ivanovo Evanđelje Jakoba Lorbera. Spoznaja koja mi je došla tijekom molitve dan nakon što sam pročitala to određeno poglavlje iz knjige me toliko oduševila i izula iz cipela da sam odmah imala želju podijeliti je sa svima. Zato je pišem i ovdje. Naime, nakon što je Isus učinio čudo i nahranio više od 5000 ljudi razdjeljujući pet kruhova i dvije ribe, uputio je učenike da lađom prijeđu na drugu obalu genezaretskog jezera dok On ne otpusti mnoštvo. No ubrzo ih zarobi strašno nevrijeme, te se pet sati nisu pomaknuli s mjesta. Prestrašeni, očajni, umorni od veslanja učenici su naglas počeli sumnjati. Preispitivali su sami sebe jesu li točno čuli Isusove upute, promišljali su trebaju li se vratiti i potražiti Ga, čak su se pojedinci pitali želi li ih se Isus na ovaj način riješiti i jesu li u međuvremenu počinili neki grijeh zbog kojega bi to Isus učinio ili zbog kojeg bi ih kaznio tim nevremenom i dugotrajnim veslanjem. Srećom, uvijek bi barem jedan od učenika bio glas razuma kada bi ispoljila neka sumnja ili dvojba, te bi ista ubrzo i nestala. I onda je najednom Petar shvatio da se unatoč silnom nevremenu već pet sati ne miču s mjesta, odnosno da bi uz takvo nevrijeme već odavno trebali biti ili vraćeni na točku s koje su krenuli ili odneseni tko zna gdje. Shvativši da je Očeva milost ta koja ih drži upravo na tom mjestu, a ne njihova snaga veslanja, savjetovao je da prestanu veslati i uvjerio ostatak posade kako se zasigurno i dalje neće pomaknuti s mjesta. I zaista je bilo tako. Također, rekao im je da je upravo tu jezero najdublje i da zasigurno postoji razlog zašto baš tu stoje, te da ih Isus neminovno baš tu želi susresti. Ubrzo nakon te spoznaje su uistinu ugledali Isusa kako prema njima hoda po vodi.

Dok sam ovo čitala bila sam zadivljena, ali tek tijekom sutrašnje molitve mi je Isus dodatno ovo poglavlje približio našoj, ne samo trenutnoj kušnji, nego svakoj kušnji općenito. Naime, koliko god teške, tamne i nepovoljne okolnosti bile, Njegova je milost nad nama. On je taj koji nas drži točno tu gdje jesmo, jer da nas pusti, potonuli bismo u trenutku bez ikakve mogućnosti da ikada više izronimo. Ali nije tako. Jer nas On voli, vodi i želi nam dobro, Svoju milost drži nad nama. Mi se nalazimo točno tu gdje jesmo jer nas točno tu On želi susresti. Tamo gdje je jezero najdublje, odnosno gdje je kušnja najsnažnija, gdje je bol najjača, gdje je očaj najizraženiji. Točno tu. Kada se osjećamo najslabiji i kada situacija izgleda najbeznadežnije, točno tu nas On susretne i učini čudo. Ali učini čudo ako Mu mi damo priliku za to. Ako mi prihvatimo svoju slabost i priznamo da svojim snagama i svojom pameću ne možemo s mjesta bez Njega, ako prestanemo sumnjati i preispitivati Njegovu Ljubav, nego Mu se i u najgorim trenutcima, kada osjećamo da najmanje zaslužujemo, u potpunosti predamo i prepustimo Njegovom vodstvu, Njegovom tajmingu, Njegovom načinu. Tek tada On učini takvo čudo kakvo niti u 100 života mi ne bismo mogli niti zamisliti. Zahvaljujući Očevoj direktnoj pomoći u ovoj kušnji, osviješteni da smo upravo tu zbog Njegove milosti, sada prestajemo veslati kroz svoju kušnju i jednostavno iščekujemo čudo.

Nadam se da je i tebe ovo ohrabrilo da učiniš isto. 

Grlim te.

Anja