Prošli tjedan pisala sam o tom jesnom osjećaju gubitka vremena uslijed nemogućnosti usklađivanja svakodnevnih i duhovnih obveza. Nekoliko mama mi se nakon toga javilo kako se također bori s istim osjećajem već godinama. Ovaj današnji tekst i podcast u nastavku rezultat su moje želje da ti i praktično pokušam pomoći da pomiriš to dvoje. Pisala sam ti o famoznom razgovoru između mene i Frane u kuhinji i kako me njegov komentar da ću si i u ovom periodu života morati odrediti cilj u kojim moj dan gleda prilično uozbiljio i usmjerio. Nakon nekoliko dana moji dani izgledaju potpuno drugačije, na kraju dana sam umorna kao i prije no zaspem zaista zadovoljna, s mirom u srcu i osjećajem da sam svrhovito proživjela dan. Razmišljajući pritom koji se procesi ovih dana događaju u meni izdvojila bih sljedeće.

1. Bolje razumijevanje osjećaja nedovoljnosti.

Nedavno sam otkrila jedan podcast koji mi je bacio još više svjetla na moj osjećaj „nedovoljnosti“. Sljedeći tjedan ću ti pisati više o tome, no zasad ću ti reći da je osjećaj nedovoljnosti uvjetovan tvojim odnosom s Isusom. Dokle god vas dvoje niste dobro pokušavat ćeš taj osjećaj zatomiti s time što puno radiš. Imat ćeš osjećaj da ćeš biti dovoljna kad budeš puno toga obavila u danu, a u danima kada to ne uspiješ on će biti jako izražen.

2. Odustajanje od potrebe da sve bude namireno

Silno bih htjela da sve u danu uspijem namiriti, no ne uspijeva mi. Pomaže mi kad osvijestim da sam brdo tih „moranja“ pokupila negdje usput, na društvenim mrežama, namještenim fotografijama i da zapravo ne odražavaju moju misiju ni viziju života. Voljela bih da je kuća uvijek pospremljena, no ne uspijevam, iako jednom imam pomoć u kući, moju dobru vilu, nije uvijek sve pospremljeno. Ima dana kada je još uvijek prilično kaotično. I kada je život prezasićen da bi sve funkcioniralo. Dok ti ja sada ovdje pokušavam pomoći da i ti praktično primijeniš ovo što sam spoznala, moja kuhinja čeka. Prilično je neuredna i da mi iznenada baneš u goste vjerojatno bi mi bilo neugodno i već bi ti se na vratima počela ispričavati. Vjerujem da s vremenom stvari mogu još bolje funkcionirati i budu sigurno. No sada je ovako i ja sam u redu s tim.

3. Odvajanje duhovnih i svakodnevnih obveza

Iako razumijem potrebu posvećene molitve u određeno doba dana, kako bih kod sebe razvila disciplinu i zaista se mogla „utrenirati“ do te mjere da mogu moliti dok se nebo ne otvori, odnosno dok se ono za što molim zaista i ne dogodi, sve više shvaćam da u ovom razdoblju života moje duhovne i svakodnevne aktivnosti nemaju tako čvrstu razdjelnu granicu. Za razliku od nekoliko mjeseci ranije  kada sam  ujutro mogla bez ikakvog problema odvojiti 2-3 sata na miru s Isusom sada se moje svakodnevne i duhovne aktivnosti više prelijevaju jedna u drugu. Prestala sam tražiti to idealno vrijeme u komadu i postala sam jako osjetljiva na kraće periode u danu kada se mogu posvetiti duhovnom. Kao npr. sada, usred pospremanja kuhinje vidjevši da je Šimun zaspao igrajući se sa Sunčicom, sjela sam ovdje zapisati nekoliko redaka. Mogli su dani proći dok nisam snimila podcast nastavku, no kad je Frano jutros rekao da je dobar trenutak za snimanje, ostavila sam to što sam radila i spremno sam sjela za mikrofon i uključila kameru. Radije bi me puno posla koje čeka odvratilo od toga i tako bih danima, nekad tjednima događala realizirati ideju koja mi stoji na srcu. S vremenom bi osjećala kako onaj početni elan polako blijedi dok na kraju, najčešće  ne bih potpuno izgubila snagu da to iz realiziram. Noćas se Šimun  budio nego inače, sjetio me to nekih ranijih perioda kada bih gunđala i razmišljala o tome kako ću sutra biti sva “polomljena”, sada sam to vrijeme mudro iskoristila da bih bila u molitvi. Jedna naša prijateljica, vrlo sposobna u radu za Krista je u periodu dok je snimala album rekla kako je shvatila da nema idealnog vremena za stvaranje o kako ideje oko albuma i tekstova stvara u tim nekim malim slobodnim trenucima u danu, a ne u nekim posebnim prilikama u samoći čekajući da inspiracija dođe.

4. Imanje jasnog cilja pred sobom

U jednoj od radionica osnaživanja za mame koje sam vodila prije dvije godine, pričala sam o važnosti definiranja vlastite misije i vizije života. Mame s kojima sam radila su se pritom prilično namučile. Nemogućnost definiranja vlastite misije i vizije života zasigurno je jedan od važnijih razloga zašto ne uspijevamo pomiriti ovo naše svakodnevne i duhovne aktivnosti. Kada nemaš jasan cilj pred sobom i korake kako to izvesti propustit ćeš priliku kada bi realno i mogla neke od tih koraka u danu ostvariti. Šanse da ću napisati tekst za newsletter ako se toga uhvatim tek u petak su vrlo male, newsletter će nevjerojatnije stići u tvoj sandučić s jednim tekstom manje. Šanse da ti u sandučić stigne kvalitetan tekst puno je veća kada već u nedjelju počnem razmišljati o temama koje želim s tobom podijeliti za tjedan dana. Tada si ostavljam prostor da mi tema sjedne, da promišljam o njoj, pišem, križam dok ne budem potpuno sigurna u to da je to što čitaš ono najbolje od mene i vrijedno tvog vremena i pažnje. Kada nemaš cilj pred sobom svejedno ti je kako će ti dan izgledati. Meni se u pravilu dogodi da me jedan takav dan apsorbira, nosi tamo gdje ne bih htjela, ne ostavljajući mi gotovo nimalo vremena za ono što je meni vrijedno. Shvatila sam kroz ove godine da čak i kad je Frano došao i osigurao mi nekoliko sati mira, nekad i cijeli dan moja produktivnost je bila nikakva ako pred sobom nisam imala cilj.

Baš se nešto važno iznutra u meni dogodilo ovaj tjedan. Uspješnim korištenjem tih malih slobodnih trenutaka uspjela sam toliko toga napraviti, a i kad nisam uspijevala i kad nije ispalo onako kako sam prvotno zamislila duboki mir i osjećaj svrhovitosti nije napuštao moje srce. Vrijedna, vrijedna lekcija.

Tu sam ti za pomoć, ako ju trebaš. Budi slobodna javiti mi se u komentarima ili direktno na mail.

U nastavku ti kačim moj tjedni planer, vrijedan alat koji mi pomaže da si bolje posložim prioritete i odredim tjedne ciljeve.

Budi mi ohrabrena.♥

Grlim te.

Tereza.