Zašto je važno da vjerujemo da imamo misiju?

Isus govori svim svojim učenicima koji su odlučili slijediti Njegov nauk, hodati Putem Istine koja vodi u Život:

Idite i učinite sve narode Mojim učenicima….

I evo, gotovo 2000 godina kasnije i ja sam tako postao Isusov učenik, jer sam svoj život predao Njemu i odlučio sam slijediti Njegov put. Vrlo brzo nakon te odluke u meni se javila potreba koja do tada nije bila tu, a to je da to isto predam dalje drugima oko sebe. Ono što sam primio, taj Život, to oslobođenje, spasenje, novu savjest, nov početak, svrhu i smisao života, sve to sada želim predati dalje.
No, sada se u meni javljaju i otpori prema tom nagonjenju srca i tu se javlja prirodni um koji je pun kočnica za djelovanje Duha zato jer je natrpan s onime što se nama čini kao prirodno moguće, sa strahom i brigo, s obzirima pred mišljenjima drugih ljudi, itd.. Puno se toga suprotstavi u nama da mi napravimo taj korak i krenemo zapravo u našu MISIJU života. A što je ta misija? Pa vrlo jednostavno, predati dalje ono što si i sam primio. Kome? Kome god da ti Isus stavi sudbinski na put. Popratiti svako nagonjenje srca i biti slobodni da odemo i učinimo ono što u tom trenutku osjećamo da je najispravnije učiniti. Blago onima koji su se prepustili vođenju Duha i zaista otvorili za jednu novu sudbinu u koju nas Krist zove! Blago onima koji su ostavili komotan, prirodan, svakidašnji život, zatvor prirodnog života, te se odvažili krenuti za Kristom gdje god ih On pozove!

To je za sve vjernike

Zašto je važno vjerovati da i mi imamo svoju misiju i da to ne pripada samo nekim tamo posebnim ljudima. Ako pogledate logiku stvari, vidite da su svi ljudi primili ISTO spasenje na Križu. Za sve ljude je donešen ISTI paket Milost s Neba, no nisu ga svi isto iskoristili. Zašto su se neki odazvali svim srcem na poziv, a neki su zadržali svoj stari život i time izgubili veliku većinu blagoslova koji su mogli primiti kasnije dok služe druge? Pa ovisi na kakvu nekvalitetu srca sjedne Spasenje. Kojima je mnogo oprošteno, oni će mnogo ljubiti, jedan je od mogućih razloga. Svega ima. No, ista je misija za sve ljude, a to je da činimo dobro drugima time što im donosimo ono što smo i sami primili. Predati dalje blagoslov i Spasenje svima oko sebe.

Mi moramo vjerovati u tu našu misiju, bez obzira koliko se ona (na početku) čini malom. Gledajući povijest velikih Božjih slugu (evo sad smo pokrenuli seriju velikih bračnih parova koji su promijenili svijet) SVI su počeli vjerno u malom krugu ljudi koji su ih okruživali. Svih je krasio jedan ODAZIV srca koji je odjeknuo u njihovoj nutrini i to jedno predanje Božjoj volji da će predati dalje ono što je i njih spasilo. Sve Božje sluge obilježava ta jedna smjelost da krenu nepoznatim Putem, no velika vjera u to da je to jedino ispravno i jedini pravi put. Iz toga se vidi da smo svi mi pozvani, a da si nažalost rijetki odazvani. Svima nam je dana prilika da dosegnemo sami vrh blaženstva u Božjoj volji, no samo su neki dovoljno odvažni, ili samo neki zaista vjeruju da je Krist i njih pozvao da Mu služe.

I mi smo počeli od nule

Kada smo Tereza i ja primili spasenje preko apostola Lorensa i kada nas je Isus izveo iz mraka i doveo na Svjetlo u našim dušama se dogodilo točno ovo što sam gore opisivao. Odjednom sam se osjećao toliko dobro, toliko nov, toliko sretan, toliko ispunjen. Moja duša je pronašla Nebeskog Oca i to je bilo SVE što je ona ikada tražila. Moje najdublje potrebe bile su ispunjene i preplavio me osjećaj blaženstva koji nije s mene silazio tjednima. Moj život bio je zauvijek promijenjen. Odmah nakon toga u meni se javila želje da pomognem drugima koji su u istom stanju kao ja i ja sam toj želji srčano i udovoljio. Nisam mario za to tko je tko i što će ljudi misliti i iskreno sam naivno očekivao da će svi biti oduševljeni s Isusom baš poput mene. No, u većini slučajeva to nije bilo tako i nisam naišao na neke dobre reakcije. No, onda je Isus na moj put počeo stavljati neke nove ljude – slomljene, utučene, ranjene, zarobljene. Ljudi s depresijom, alkoholičari, s teškim traumama i razrušenim životima, odbačene, nevoljene, marginalne. Jedan po jedan polako su se počeli pojavljivati u mom životu i ja sam im predavao dalje ono što sam im sam ima. Jedini način na koji sam im znao pomoći jest da ih dovedem do Očeve Ljubavi koja je i mene spasila.

Nekima nije pomoglo i nisu htjeli izaći na Svjetlo, no nekima je promijenilo život i otvorili su svoje srce za Krista i doživjeli ono što i ja. Svaki uspjeh, ali i svaka prilika da djelujem u svojoj maloj misijici meni je davala boost goriva za dalje. Sve je krenulo od malog kruga u kojem sam vjerno radio najbolje što sam znao i umio, pa se taj krug polako širi dalje. Vrlo je važno da vjerujemo u svoju misiju, te da ne dozvolimo svakodnevnim unutarnjim i vanjskim neprijateljima da nas obeshrabre u našem nastojanju.

Krug se polako širi, ovisno o našoj kvaliteti i zrelosti

Nekoliko godina kasnije kada se oko Lorensa okupila već veći broj ljudi koji su bili jače zainteresirani za ono što im on ima za dati, oformila se neformalna spontana mala zajednica ljudi, a kako je Lorens često putovao tako je meni stavio povjerenje da jednom tjedno održim druženje dok njega nema u gradu. I tako se moj krug malo povećao, a ja sam dobio jednu novu ulogu u kojoj do tada nisam nikada bio. Povjereni su mi ljudi i briga o njihovom rastu i dobrobiti. Svega je tu bilo tijekom idućih četiri, pet godina kako sam djelovao, pogotovo jer je jako puno ljudi prošlo kroz taj mali krug. Kroz sve to ja sam rastao i cijelo vrijeme dalje predavao ono što je i mene blagoslovilo i što sam i sam primao. Kada je u jednom momentu Lorensova Misija uzela novi oblik djelovanja i nije više bilo potrebe za funkcijom koju sam do tada obavljao, posvetio sam se drugim stvarima i opet djelovanju u onom krugu koji mi Isus otvori. Jednostavno sam se koncentrirao na ljude koji su preda mnom u mom životu. Nisam se posebno trudio pronaći nove ljude, već samo predavati dalje ono što je i mene blagoslovilo. Znao sam da ako imam nešto što vrijedi da će ljudi to prepoznati, a ako nitko to ne prepoznaje onda to što imam ni ne vrijedi, pa se moram vratiti na početak i sve preispitati.

Od kako sam primio Spasenje moje djelovanje i davanje nije stalo. Možda je imalo periode većeg unutarnjeg preispitivanja i periode kada sam više osluškivao što mi je dalje za činiti, no uvijek bi taj pritisak iz dubine duše probio na površinu i izbio na neki način. Bilo da sam imao YouTube kanal, bilo da je to Instagram profil, bilo da je to samo djelovanje 1:1 u krugu ljudi koji su tu oko mene. Uvijek sam htio predati dalje ono što nosim u sebi, zato što stvarno srcem vjerujem i vidim dokaze kako to zaista vrijedi.

Rodila se nova ideja, naša zajednička misija Bokun Neba

Prije negdje dvije godine u našim se srcima rodila nova ideja kao nastavak dosadašnjeg djelovanja. Odzvonilo nam je: vrijeme je za našu misiju. I tako smo udružili naše djelovanje u zajednički krug i nekoliko mjeseci kasnije pokrenuli smo ovaj Bokun Neba da izvadimo iz našeg srca sve ono vrijedno što smo po putu skupili. Na srce su nam stavljeni mladi parovi, bračni parovi, roditelji i djeca, te generalno taj jedna obiteljska sfera i sve što ju okružuje. Ono što imamo, to i dajemo dalje. No, čitaju nas i samci, djedovi i bake, svi čije je srce privučeno živim Kristom koji u nama djeluje. Ja jako vjerujem u ovu našu zajedničku misiju i ta vjera nam daje snage da ustrajemo kroz sva prokušavanja koja nam prođu putem. Kada smo odlučili stvari dići na još viši nivo, pokrenuli smo video podcast. Više se nismo skrivali iza audio snimaka, već smo se odlučili otvoriti za YouTube i Instagram kako bi mogli dotaknuti još više ljudi. Nakon nekoliko mjeseci mjesečno nas posluša preko 1000 ljudi i tako se naše svjetlo polako širi dalje.

Što je sve ispred nas nitko od nas ne zna. Ono što možemo očekivati jest da ono što je dobro raste, a ono što ne valja u nama da se umanjuje dok potpuno ne nestane. Predavati Svjetlo dalje u ovom bogu protivnom i bezbožnom svijetu nije popularno, no taj poriv srca da pomognem još jednom “Frani” koji tamo negdje vapi u tami i dalje odjekuje u mom srcu i daje mi volju da ne prestanem pisati i snimati.

Vrlo je važno da vjerujemo u svoju misiju i zadatak koji nam je svima postavljen. Trebamo početi malim koracima, ali vjerovati da nas je Isus pozvao na vrhunac i najviše. Kako i kada ćemo tamo stići nije važno. Ono što je važno jest da ne prestanemo davati dalje ono što je i nas najviše blagoslovilo, a to je živi Krist. Ono što je važno jest da ne kalkuliramo i trgujemo s duhovnim blagom koje nam je povjereno. I što je najvažnije jest da ne dozvolimo da nas prirodni obziri, komfor, mišljenja drugih ljudi zadrže na početnoj točci, te da nam život prođe a da nismo ništa dali dalje. Misija čeka svakoga od nas i ja se molim da i vi to prepoznate i što je jednako važno – da krenete.

Mudri budite,

Frano

 
(Visited 68 times, 1 visits today)

Leave A Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *