O domaćoj tjestenini i ustrajnosti

Dugo sam si priželjkivala ovaj mali simpatični stroj za izradu tjestenine. Povremeno bih ga se sjetila, no brzo bi opet zaboravila na njega uvjeravajući se kako mi zaista nije potreban još jedan stroj u kuhinji kojeg ću tek povremeno koristiti. A onda se jedne večeri Frano pojavio s njim.

Ne moram vam ni pisati kakve slike imam pohranjene u glavi kada razmišljam o izradi tjestenine kod kuće. Lagana glazba u pozadini, savršeno umiješano tijesto, djeca i ja presretni i usklađeni radimo tjesteninu s kojom ćemo iznenaditi tatu. Moram li uopće govoriti koliko se pravljenje tjestenine u stvarnosti razlikuje od mog zamišljenog idealnog scenarija. Sve ću vam u detalje ispričati i usput vam dati ideju kako da djecu podučite ustrajnosti, ne odustajanju, još jednoj od dobrih navika vještina koje će im biti prijeko potrebne u životu.

Krenuli smo prilično optimistično i veselo. Ja ne bi bila ja kada bih se strogo pridržavala recepta. Od tri recepta za tijesto koje sam pronašla na internetu osmislila sam svoj. Ovdje ga neću dijeliti s vama, jer zaista nema potrebe. Prva tura je ispala relativno dobro. No, što smo dulje mijesili tijesto, ono je postajalo sve više ljepljivo i  manje voljno surađivati s nama. Već u sljedećoj turi tijesto se počelo lijepiti i uvlačiti natrag u stroj. Kako bi to spriječila pokušala sam nožem razdvojiti jedan dio metala. Nakon toga stvari su krenule još više nizbrdo. Nakon početnog entuzijazma, osjetila sam kako me lagano hvata nervoza. Odjednom je brašna bilo posvuda.  Na stolu , ispod stola, u kosi i u mom nosu. Pavle i Sunčica su se silno trudili spasiti stvar, svaki na svoj način. Pavle je upregnuo sve svoje tehničke sposobnosti u rješavanje problema, a Sunčica me bodrila u vjeri i hrabrila da ne odustanem. Što sam ja postajala obeshrabrenija to su oni sve jače navijali da uspijemo. U jednom trenu postalo je jasno da ćemo morati pozvati Franu u pomoć. Čim sam ga vidjela s električnim odvijačem u rukama,  polako, ali sigurno u meni je iščezla i posljednja romantična slika izrade tjestenine. Sljedeće što sam vidjela je moj  „ganc“novi  stroj rastavljen u dijelove i Franu kako mi objašnjava kako mi pola od tih dijelova uopće nije potrebno. 

Tijesto smo nekako spasili i uspjeli izraditi tjesteninu, začinili smo ju samo maslacem i začinskom soli budući da je sve vrijeme potrebno za pripremu umaka „ošlo“ na popravak stroja. Djeca su  me prilično nahvalila, dali im se stvarno tjestenina toliko svidjela ili me nisu htjeli dodatno rastužiti ostala je tajna sve do danas.

Prije nekoliko dana u nedostatku pirove tjestenine, iz čiste potrebe posegnula sam strojem. Kad sam ga ugledala onako mršavog bez „viška“ dijelova uhvatio me smijeh i pomislila sam, e pa neću odustati. Zamijesila sam tijesto u tren oka i u sljedećih 10 minuta izradila tjesteninu za ručak, poput one iz mog idealnog scenarija. Klinci su stajali pored mene i u nevjerici gledali kako taj mali mršavi stroj izbacuje savršeno oblikovane rezance.

“Tata je stvarno imao pravo, uopće mu ne trebaju oni dijelovi!” rekao je Pavle oduševljeno.

„ I stvaaaarno ne treba odustajat, kad ti se čini da je propalo sve, treba pokušati ponovno“, nadodala je Sunčica.

Nije lako nastaviti ustrajati kad se okolnosti čine protivnima, a  put prepun prepreka. No, do velikih ostvarenja moguće je je doći jedino kroz pobjede nad samim sobom i potrebom da se odustane.

I naša djeca to moraju znati.

Vrlina ustrajnosti ne dolazi se odjednom. Djeca se međusobno razlikuju , neka se rode sa snažnijom neka sa slabijom voljom, no u pravilu je čovjekova volja prilično slaba i sklona je odustati prilikom prve ozbiljne prepreke. Dobro je za dijete da ovo zna, da poznaje svojeg „neprijatelja“ kako bi mu se moglo učinkovito suprotstaviti. Znam da je tempo života zaista brz i  sigurna sam da će neki od vas koji ovo čitate pomisliti. „Pa dobro, Tereza još jedna dobra navika koju bi trebalo djecu podučiti. Pa, otkud ih više vadiš?!“ I meni ponekad dođu takve misli i osjećaj da ih Frano i ja nećemo uspjeti podučiti svemu što bi željeli i što smatramo ispravnim.  I vjerojatno nećemo, jer što više sazrijevamo to sve više vidimo koliko toga još imamo za nadvladati No, ne brinem više oko toga. Nastavljam i dalje učiti i osvještavati sve dobro koje bih htjela u njih ugraditi. Radim najbolje što znam u ovom trenutku sa onim što imam i mudro koristim ovakve male, naizgled beznačajne situacije poput ove sa tjesteninom, za razgovor, poučavanje i povezivanje sa duhovnim stvarnostima. 

Trebat će im da nauče što znači ustrajati. Ustrajati u ljubavi. Ustrajati u činjenju dobra. Ustrajati u pravednosti. Ustrajati u istini. Ustrajati u borbi za vlastita uvjerenja. Ustrajati u mijenjanju nepovoljnih okolnosti. Ustrajati u kušnjama. Ustrajati u molitvi. Nastaviti bezobrazno ustrajati kad sve oko njih bude govorilo da je preteško i  da jednostavno nema smisla nastaviti.

Budite mi kao i ja ohrabreni i budni i koristimo što češće ove jednostavne, a ipak toliko snažne svakodnevne (ne)prilike za učenje.

I pišite nam kako vam ide.

U ljubavi,

Tereza♥

.

2
(Visited 81 times, 1 visits today)

Leave A Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *