Prošlo je malo više od mjesec dana otkako nam je došao Šimun. Ljubav je to velika. Dio slagalice koji kao da je već dugo nedostajao. Nakon dva gubitka, zahvalnost u srcu je preogromna. Zahvalnost zbog toga što nismo odustali, zahvalnost što smo nastavili vjerovati i popustili toj tihoj, ali neumornoj čežnji iznutra i dali joj priliku da se ostvari kroz jedan novi život. Neki poseban mir vlada kućom otkako je Šimun tu. Ne znam je li do mene, moje odluke da se više predam i prelomim, ili zrelosti. Možda je do toga što Šimun nije zahtjevna beba. Možda je do toga što su djeca starija, apsolutno zaljubljena u njega i voljna pomoći. Možda je do mene i Frane koji smo usklađeni kao nikad prije, spremni paziti jedno na drugo. Možda je zbog naše zajedničke vizije u koju je Šimun samo “uskočio”. Možda je sve zajedno. No, potpuno je drugačije i toliko bolje. Imam stotinu i jedan razlog da budem zahvalna i jesam, duboko sam zahvalna. Ponekad se zagledam u Šimuna i suze mi samo krenu. Suze koje ispiru sve ono što je bilo i zahvalnošću zalijevaju sve ono što sada jest.
Kroz trudnoću sam znala razmišljati o tome kako će izgledati ovi moji dani nakon dolaska bebe. Znala sam da postoji taj jedan dio u meni kojeg još nisam do kraja razriješila, osjećaj kako unatoč svoj dobroj volji ne radim dovoljno i kako bih trebala još “više” i “bolje”. Potajno sam se bojala da mi taj moj “feler” ne ukrade svu radost i zahvalnost oko dolaska bebe. Računala sam s time da bi u ovom osjetljivom razdoblju upravo taj osjećaj “nedovoljnosti” mogao izbiti u prvi plan. I jest kroz dozu frustracije zbog nemogućnosti da se uz svakodnevnu brigu oko bebe i djece posvetim i duhovnom radu. Godinama sam zbog toga upadala u manje i dulje faze nezadovoljstva. Kada sam u ovom periodu nakratko osjetila sjenku takvog stanja, nešto se u meni odlučilo izboriti s time jednom zauvijek. Jednostavno sam odbijala prihvatiti ideju da su mi djeca od Boga darovana, ujedno i glavna distrakcija od toga da s Njim ostvarim još prisniji odnos i napredujem više. Znala sam da mora postojati rješenje, no nisam ga pronalazila. Danima sam se vrtjela u krug, dok me Frano jedne večeri tako svu pokislu od pokušaja da pomirim svoje svakodnevne poslove i duhovna htijenja nije podsjetio na nešto vrlo važno. Pričali smo nas dvoje već puno puta o tome, no kao da sam ga te večere napokon i “čula”. Ne samo da sam napokon razumjela što mi želi reći, već je i s tom spoznajom došla i snaga za promjenu i praktične ideje kako to provesti u danu.
“Kako ne kužiš Tereza?!” , rekao mi je već pomalo iznerviran kad je vidio da sam nakon razgovora otprije nekoliko dana kad se činilo da mi je sve jasno, ponovno zavrtjela u isti ringišpil očaja.
“Kako ne vidiš da nije do toga što radiš i koliko si napravila, već do toga gdje ti je srce. Evo reci mi molim te gdje ti je srce sada dok pereš to suđe. O čemu razmišljaš dok ga pereš, samo mi nemoj reći da razmišljaš o posuđu, to radiš automatski, misli su ti valjda slobodne za to vrijeme. O čemu razmišljaš i u što je gledao ovaj tvoj dan?” upitao me poprilično ozbiljno. Najradije bi mu bila uzvratila protupitanjem, no zašutila sam, ostavljajući vremena da zaista čujem i osjetim to što mi govori. I nije mi bilo pravo to što mi je rekao. Štoviše pogodilo me i razotkrilo. Jer srce nije bilo tamo gdje je trebalo i realno moglo biti.
Jesam li mogla li slušati propovijed i mislima grabiti prema nebu, dok perem suđe. Jesam. Jesam li mogla moliti za druge. Jesam. Moliti u jezicima? Jesam. Jesam li mogla moliti za darove duha? Jesam. Jesam li li mogla moliti za snažne dokaze Božanske sile u mom životu? Jesam. Jesam li mogla sve to dok sam dojila? Dok sam usisavala? Dok sam slagala rublje? Dok sam uspavljivala Šimuna? Jesam.
A što sam ja radila. Ništa. Očajavala i propuštala puno malih prilika u danu kada sam mogla nešto napraviti.
Mogu li ja onda obavljati sve ove svakodnevne poslove i mislima grabiti Nebu? I tko mi onda zapravo brani da ovo vrijeme dok sam kod kuće s bebom iskoristim za duhovni proboj koji nam je toliko potreban? I po ne znam koji put su svjetla pozornice ponovno bila uperena u mene. Pitanja su se nastavila redati jedno za drugim, a sa svakim pitanjem preda mnom su se otvarale neke potpuno nove mogućnosti o kojima do sada nisam razmišljala. “Sigurno će mi trebati vremena dok se malo uvježbam, no uspjet ću sigurno!” zaključila sam sada već vidno ohrabrena s namjerom da uredim svoj život tako da usred svakodnevnih aktivnosti ne prestanem grabiti k Njemu, kako bi moje misli usred svakodnevnih aktivnosti bile sve više okrenute k Nebu, ne bi li tako Isusu dala priliku da me još više privuče k Sebi.
A kako to izgleda u stvarnosti?
Sinoć sam ukratko isplanirala današnji dan s pogledom na cilj u koji gledam. Vrijeme dok sam hranila i uspavljivala Šimuna po noći iskoristila sam za molitvu. Dok smo se ujutro igrali i mazili poslušala sam dio propovijedi. Kada je tako zadovoljan zaspao ostala sam još malo u krevetu, molila za blagoslov dana i skicirala objave za blog. Kada je Šimun išao drugi put spavati sjela sam napisati ovaj tekst. Nije loše, pomislila sam u jednom trenutku, vidjevši jasnu promjenu u svom stanju u odnosu na prethodni dan.
Je li sve bilo idealno? Nije. Ni blizu. Je li Šimun zaspao od prve? Nije. Ni od prve. Ni od druge. Ni od treće. Da li su me djeca prekidala dok sam skicirala i pisala za blog? Ooo da. Da li sam pišući blog rješavala još pet tekućih stvari? Naravno da jesam. No, jesam li bila frustrirana zbog toga? Nisam, jer sam osjećala da je srce napokon na pravom mjestu. Mir, radost i zahvalnost.
Znala sam da mora postojati rješenje. Biti prisutna s djecom, uživati u njima, imati osjećaj da sam im dala što im je potrebno no isto tako imati istovremeno pogled podignut prema gore, ostvarujući prisniji kontakt s Isusom i pružajući ruku prema drugima mireći ih s Njime.
Boriš li se i ti s ovakvim mislima? Piši mi.
Ako misliš da bih ti mogla pomoći sa svojim savjetom po ovom pitanju, budi slobodna javiti mi se.
Ako te je ovo ohrabrilo i bacilo dodatno svjetlo na neka tvoja promišljanja koristit će ti knjižica “Kako neprestano prebivati u Božjem prisustvu” koju možeš besplatno skinuti u PDF-u našoj Čitaonici.
Grlim snažno,
Tereza♥