Kako ostati dosljedan u razvijanju vrlina?

Iza nas je šesti tjedan usvajanja ovih vrlina i mnoštvo novih spoznaja o djeci, ali i nama samima.

„Život nam je upropašten!“
„Život prije rutina je bio puno bolji!“
„Sve ovo izmislili da vama bude lakše!“ samo su od neki od pokušaja da nas spriječe u ovom našem nastojanju.Svjesni toga da je njihov otpor rezultat više faktora: njihove nezrelosti, elemenata pale prirode no i naših propusta koji uvijek dođu na naplatu kada se stvari odluče vratiti natrag u Božanski red, dali smo si dovoljno vremena da se stvari dovedu u red.

Kao što je lokomotivi lakše slijediti svoj put po tračnicama nego voziti mimo njih, tako je i djetetu lakše slijediti pažljivo postavljene tračnice navika nego pobjeći s ovih tračnica na vlastitu odgovornost. Ovaj posao postavljanja tračnica, prema još uvijek neistraženoj zemlji djetetove budućnosti vrlo je ozbiljan i odgovoran posao roditelja. Oni moraju dobro razmotriti staze kojima bi njihovo dijete trebalo putovati sa zadovoljstvom i uspjehom i postaviti tračnice tako primamljivo i glatko da mali putnik ide njima punom brzinom, bez zaustavljanja i razmišljanja da li ići tim putem ili ne. Home education, Charlotte M. Mason

I suočavajući se sa svim sudaranjima sa čvrstim okvirima koje smo postavili u ovim rutinama, vidimo koliko bi nam toga prošlo „ispod radara“ da se nismo uhvatili ozbiljno u koštac s njima. Njihove dobre strane, talenti, mane slabosti i slaba volja jasno su otkrivaju čim se pred dijete stavi cilj kojem bi trebalo stremiti. Djeci je uvijek teško usmjeriti na ovdje i sada, teško im je dignuti pogled prema budućnosti i vidjeti kakve će im to blagodati donijeti, no zato smo mi tu. U dobrim navikama leži ogroman potencijal, dobro usađene navike mogu nadvladati prirodne sklonosti djeteta. Navike koje sada pomognemo djetetu usvojiti i koje ono nastavi graditi kroz godine konačno će oblikovati njegov karakter odrasle osobe.

Važno je zapamtiti i ne upasti u klopku koju često roditelji kršćani upadaju ovih dana, kada u ovakve bitke idu sami bez Njega koji je obećao biti njihov Pomagač, Opskrbitelj i Tješitelj. Vidim često kako se dobar broj roditelja provodi savjete mentora za odgoj djece koji mogu stvarno biti korisni no, mi imamo odgovornost ne zaboraviti tko nam je povjerio ovu našu djecu i kome ih upućujemo natrag.

Roditeljstvo zna biti zaista zahtjevno i ljudima općenito nedostaje snage za život, no razlog tome je što prerijetko traže snagu od Boga i posljedica je toga da sve nastoje sami savladati, no njihova snaga nije dovoljna protiv svih slabosti s kojima se imaju izboriti. Bez obzira dali je uzrok takvoj slabosti osobna krivnja ili ju sam Bog šalje kao patnju za ispit, snaga uvijek mora biti tražena od Boga. Otac ne želi da hodamo u slabosti i s Njegove strane nam snaga uvijek stoji na raspolaganju. Otac želi da tome podučimo i našu djecu. Djecu je potrebno podučiti da im Očeva snaga uvijek stoji na raspolaganju i ako mole iskreno On će ih opskrbiti sa svime što je potrebno. Djeca moraju znati da Otac očekuje njihovo priznavanje nedostatka snage, očekuje njihovo povezivanje s Njime, kako bi im se mogao osobno objaviti i opskrbiti ih sa svime što im je potrebno. Naša djeca moraju odmalena znati da mogu nadvladati sve svoje slabosti i mane ako svom nebeskom Ocu priđu osobno u Isusu Kristu budući da im je već pribavio snagu kroz Njegovu smrt na križu, koju oni sada iz Njega mogu neograničeno crpiti kada mu u molitvi povjere svoje slabosti i otpore.

Istraživanja pokazuju da je potrebno šest tjedana kako bi se usvojila nova navika. Moram priznati da sam se skoro počela kolebati misleći da radimo nešto krivo i na krivi način i da jednostavno nećemo uspjeti.
No sa šestim tjednom napokon počinjemo pobirati i neke konkretne plodove. Naša Sunčica uspjela je cijeli tjedan izvesti večernju rutinu, čemu se jako veselila i zbog čega smo ju nagradili. Jedan od naših dečkiju je jutros samostalno bez podsjećanja izveo rutinu od početka do kraja i vidno oduševljen priznao da se nakon toga zaista dobro osjeća.

Nije jednostavan ovaj roditeljski posao, no nitko nije ni rekao da će biti.  Pišući ovo vidim koliko i ja učim kroz ovaj proces i koliko sam više ove situacije „neuspjeha“ mogla iskoristiti kako bi djecu podučila kako se što više osloniti na Njega u svjesnosti svoje slabosti i tražiti potrebnu snagu. Gledajući unazad sigurno sam mogla i više snage za sebe izmoliti, sigurno me tada djeca ne bi u par navrata doveli svojim reakcijama do suza.  Mnogo mi je još za učiti. 

Moja je molitva da zaista ostanemo ohrabreni i iznova motivirani u postavljanju tračnica dobrih navika, kojima naša djeca mogu zadovoljno i rastuće više trčati prema budućnosti i ostvarenju svoje svrhe ovdje na Zemlji.

Do sljedeće zgode i konkretnijih plodova na području usvajanja jutarnje i večernje rutine, grlim baš snažno.
Tereza.

 
(Visited 43 times, 1 visits today)

Leave A Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *