Scenario s kojim smo okruženi nije nimalo povoljan za odgajanje djece. Društvo koje na očigled moralno i socijalno propada, raspuštene iskrivljene vrijednosti koje sustavno urušavaju nadu za boljim sutra, propagande izrazito moćnih svjetskih sila koje su se okomile direktno na djecu i obitelji i sve ostale stvari koje vrebaju na njih, a nas stavljaju u situaciju da moramo budno motriti i čuvati ono što nam je povjereno. S druge strane, svjesni smo važnosti ovog našeg zadatka da ih preodgojimo u Božju djecu i da u njih ugradimo što je više moguće Svjetla i Snage te stvorimo između njih i našeg Nebeskog Oca Isusa što jaču vezu koja će onda biti most za sve što im život stavi na put.
To znači da nećemo plivati u istoj struji kao većina. To znači da ćemo uvijek biti drugačiji, da će ispadati da tražimo nešto svoje, da smo ovakvi, da smo onakvi, da smo nekima čudni, a nekima smiješni. To znači da ćemo često čuti “ja to nikada ne bi mogao tako” i “to nije za svih”, itd. itd.. Podižemo djecu koja će morati nositi oznaku “drugačiji od drugih”, koja će morati odskakati od većine, koja će se morati nositi s težinom koju za sobom nosi čvrsta volja da se čini ono što je ispravno, istinito, pravedno i dobro, a ne ono što mi paše, odgovara, čini ugodu i što je nužno zabavno. Naravno, oni to čine na svojoj razini, ali se stalno suočavaju sa suprotnim mišljenjem.
Rezultati se ne vide odmah. Ulaganje je dugogodišnje. Na početku su sva djeca više manje ista, dok god u njima postoji ono nevino i neiskvareno dječje. No, kako uđu u školu i približe se 4., 5. razredu tako se ta neiskvarenost gubi i ona pala priroda koja spontano teži u krivo sve više dolazi do izražaja i sve se više vidi razlika između jednih i drugih, a borba za Dobro u srcima djece vjernika postaje sve očiglednija. Kreće pubertet i kako ja to znam reći jedna podmornica iz obiteljske flote zaranja na nekoliko godina. Dolazi vrijeme intenzivnijeg jačanja volje i time borbe da se ostane na pravome putu i da se ne uništi sve ono dobro sjeme posijano tijekom ranijih godina.
Često razmišljam o brojnim prijateljima, ili pričama koje sam slušao o klincima koji u pubertetu izgube vjeru i odbace Crkvu i Krista i odmetnu se ‘negdje’. To ‘negdje’ nikada nije na bolje, nikada ih ne potiče da čine veće dobro, budu kvalitetniji ljudi, već ih samo gura prema trenutnim zadovoljstvima i puni glavu s oholim mislima dok im se i srce toliko ne uzoholi da im se više ništa ne može reći. Ja sam bio takav, otpao od Crkve, Krista i ono malo Evanđelja koje je bilo ugrađeno u mene tijekom nekoliko godina vjeronauka. Ja sam bio taj koji je prvi puta osjetio veće zadovoljstvo u pijanki na Badnju večer nego na Polnoćki gdje smo imali običaj ići. Mene je Sotona i svijet odvukao i zaveo i napunio mi glavu sa smećem, a srce s ponosom i jeftinim žudnjama. Ja znam kako je biti tamo i propasti i koji su bolni udarci sudbine često potrebni da se takvog jednog zabludjelog mladića iščupa ponovo na Svjetlo Evanđelja.
S time na pameti, dakle što ih sve čeka kada dođu u te kritične godine, podizao sam ih od prvih godina. Živjeti ono što propovijedaš je najbolji način da im se istinsko Svjetlo usadi u srce. Oni moraju vidjeti tebe i u tebi moraju imati uzor življenja. Ti moraš biti najbolji primjer života koji oni imaju oko sebe. Plus je ako ih uspiješ okružiti i s drugima koji žive Krista kako bi vidjeli da nismo sami na ovome svijetu i da ljudi koji ostaju vjerni Evanđelju bez obzira na ponude svijeta zaista mogu biti nešto za poželjeti. Davno sam čuo nekoga da je rekao: tvoja djeca će u jednom momentu tražiti uzor u koji će se ugledati i htjeti biti takvi. Bolje ti je da si im taj uzor upravo ti, jer ako u tebi ne mogu pronaći nešto vrijedno stremljenja, onda će to pronaći u nekom drugome i to ih može odvući. Svjestan istinitosti te izjave dajem sve od sebe da svojoj djeci budem primjer Evanđelja koji zaista živi ono što se tu naučava. Okruženi smo dobrim ljudima, a među nama ima također i onih koji su nedavno prošli turbulencije puberteta i koji su taj jedan generacijski most između nas. U njima mogu također vidjeti kako mladi ljudi mogu biti zaista sretni, ostati svoji i živjeti Krista.
Nova školska godina je počela. Sjedimo navečer na kauču i razgovaramo nas petero o životu i školi i društvu općenito, o odlascima na igralište, druženju s dobrim i lošim klincima i o pronalaženju “svog” društva.
“Tko vam je uzor u razredu, u koga se ugledate i nešto od njega možete naučiti?” pitala ih je Tereza. Nastao je muk dok su razmišljali i onda su jedan po jedan rekli “nitko”. Taj “nitko” nije bio umišljen, niti pun sebe, već ozbiljan i iskren. U nikoga se ne mogu ugledati po ponašanju, osobinama i sličnim stvarima.. Što je u jednu ruku odlično, no u drugu ruku svjedoči i tragediji današnjice. Što znači ta izjava? Da smo djeci napunili glavu da su bolja od drugih? Kad bi to bilo tako mi ne bi živjeli Evanđelje i sve ovo bila bi laž. Mi djecu ne odgajamo tako. Odgajamo ih da znaju raspoznati o kojem se stablu radi prema plodovima koje vide i po kvaliteti plodova mogu rasuđivati zdravlje stabla i na svjetlu toga oni mogu dati ovakvu prosudbu. Kako sebe tako i druge.
Meni je žao da je takva situacija u društvu oko nas. Zaista jest. Ali to samo usmjerava svjetla pozornice na nas roditelje. Ako mi ne napravimo ispravne korake, ako ne usmjerimo svoj život na Svjetlo Evanđelja i krenemo za Kristom, onda ne možemo očekivati niti dobre plodove. A loši plodovi za sobom nose mnogo muke i na kraju će nam se sve vratiti natrag na glavu. Dobro sjetva će donijeti dobru žetvu i uživat ćemo blagoslove svoje obitelji i dobro podignute djece. Ako zanemarimo sveti poziv na koji smo pozvani kao vjernici roditelji, onda će nam se vratiti truli plodovi i to će biti pravedna plaća za zadaću koju smo zanemarili. Ne bi ovo podcijenio niti bi olako shvatio zakrpavši to s nečime poput “ma bude se to nekako riješilo”. Neće. ničime se to ne može potkrijepiti. Statistike nisu na našoj strani. Sada je vrijeme. Sada se ulaže i sada se sije, jer kad podmornica zaroni sve će ovisiti o onome što smo prije zarona napravili. Statistike kažu da većina podmornica nikada ponovno ne izroni.
Mudri budite. Pogotovo očevi. I ne očekujte od majki da će se one o tome pobrinuti. Vi morate, a one će slijediti.
Frano