Preživjeli smo prvi tjedan škole. Usudila bih se reći da smo zaista bolji nego ikada. Dobra priprema i jasno postavljeni obiteljski prioriteti bili su važan preduvjet toga. Jedan od njih je bilo i uvođenje rutina i time ostvarivanja većeg sklada u našoj obiteljskoj svakodnevici.

Temu rutina istražujem već neko vrijeme , no dodatan vjetar u leđa kao i mnoštvo praktičnih savjeta dobila sam na edukaciji  “Kako motivirati djecu na učenje” čime je implementacija rutina postala puno jednostavnija. Kao i prilikom uvođenja drugih promjena naoružala sam se strpljenjem , no kao da tog strpljenja nikad previše kad su djeca u pitanju. Jednostavno je nemoguće je predvidjeti njihove reakcije i točke sudaranja njih samih  s čvrstim okvirima koje postavljamo kao roditelji.

Vidjevši da proces uvođenja rutina neće biti jednostavan i da ću se morati suočiti s puno otpora s njihove strane, zauzela sam stav u kojem sam se odlučila ne obazirati na njihove komentare, otpore i ljutnju. Odlučila jesam, no izvedbom se baš ne bih mogla pohvaliti, teško sam se mirila s time da ne shvatim osobno njihovo negodovanje na ovu  našu inicijativu. No, imajući na umu kako je svaka neprilika, zapravo prilika za promjenu na bolje, nastavila sam gledati u sve te događaje, biti zahvalna na njima jer su mi jasno ukazivala na mjesta za rast, kako kod kod mene osobno tako i u ponašanju djece.

Ovaj smo tjedan uvježbavali jutarnju rutinu, koja je uključivala buđenje, molitvu, čitanje, razgibavanje, tuširanje, doručak, planiranje dana i pomoć u kući. Iako se čini dosta toga, koncentriranim radom dečkima je potreban sat vremena za njeno izvršavanje. Nakon toga mogu se posvetiti zadaći i ostatak vremena do početka nastave iskoristiti za aktivnosti koje žele. Meni ovo puno znači, kad ono što mislim da je važno i vrijedno oni obave u tom prvom dijelu dana, čime ja prestajem biti “dosadni policajac” koji ide za njima i kontrolira koliko su toga napravili i kako su to napravili.

Dio oko kojeg je bo najviše negodovanja je bilo planiranje dana. Naš prvi razgovor je izgledao otprilike ovako:

“Hej, što  si mislio danas raditi?”

Pa ne znam, snaći ću se.

Vjerujem da budeš, al i sam znaš da puno bolje funkcioniraš kad si postaviš neke ciljeve.

“Pa dobro evo prošetat ću Flekicu, ležat na kauču i bit na mobitelu”.

“Ti se šališ jel′ da, pa Flekica ti je ionako na popisu zadataka?”

No nije se šalio, on je stvarno zamislio tako provesti ostatak vremena do škole 

E sad, da ne znam to što znam, pomislila bih možda pa dobro, dijete je napravilo rutinu, popodne ima školu neka odmori. No istina je ipak malo drugačija. Iako su djeci potreban odmor i zabava, vrlo često oni kroz njih ne dobivaju ono što im je zaista potrebno, hranu koja će  napuniti njihova srca i umove i u čemu će oni zaista doživjeti okrjepu i snagu. Djeca u svojoj prirodi žude biti dio nečeg većeg i dobrog i mi kao roditelji im zaista možemo pomoći u tome. No, kao i kod svih drugih važnih stvari,  sve počinje od nas, našeg vremena i angažmana. Ono preostalo vrijeme prije ili nakon škole, zadaća i između svih izvanškolskih aktivnosti  za koje su nas uvjerili da su djetetu potrebne je to  naše dragocjeno vrijeme i ako se mi roditelji ne ponašamo odgovorno prema tom vremenu, ono će jednostavno “iscuriti”. Mi moramo naučiti cijeniti to vrijeme i ljubomorno ga čuvati imajući stalno pred sobom cilj koji želimo postići.  no, znamo li što želimo postići?

Predlažem malu stanku i ozbiljno promišljanje prije nego nastavimo dalje. Imaš li kao roditelj jasnu viziju svog odgoja? Ako da, da li o njoj često razgovaraš sa svojim supružnikom. Imate li konkretne korake kako ju sprovesti? Trebali bi imati, jer taj posao ne možemo nikom drugom delegirati.

Dok razmišljaš, kao pomoć dijelim s tobom  nekoliko jasnih smjernica iz knjige “Charlotte Mason companion” Karen Andreole koje bi ti mogle biti od velike pomoći u poticanju djeteta na planiranje svoga dana. 

1. Dijete treba nekoga koga će voljeti

Bilo da se radi o članu obitelji, prijatelju ili kućnom ljubimcu, dijete treba nekoga koga će voljeti i u koga će ulagati svoje vrijeme i ljubav. O Prilikama za iznenadna djela ljubavi među djecom i kako ih poticati možeš pročitati ovdje.

2. Dijete treba raditi nešto korisno

Raditi nešto korisno uključuje hvalevrijedne aktivnosti prema drugima i općenito razvijanje voljnosti za pomoći. Kada se dijete žali da mu je dosadno ono zapravo žudi za time da ga netko zabavlja. I iako je određena količina dosade dobra jer dijete stavlja u priliku da razvije neke svoje ideje, dosada se može transformirati u nešto stvarno korisno kada djeci ponudimo smislene zadatke koji uključuju rekreaciju i služenje drugima. O razvijanju navike voljnosti za pomoći drugome možeš pročitati ovdje

3. Djetetu trebaju vrijedne ideje o kojima će razmišljati

Ova treća smjernica često bude zanemarena u obitelji,  a jedan je od najvažnijih aspekata našeg života. Djeca koja ostaju uskraćena za razmišljanje o velikim i vrijednim idejama odrastaju u najboljem slučaju s dvije prilično ograničene ideje: raditi naporno i zabaviti se u vremenu dok ne rade. Jedan od načina poticanja djeteta na razmišljanje o velikim idejama je korištenje tzv. “Živih knjiga”, više o tome možeš saznati ovdje. Više o ugrađivanju dobrih i plemenitih ideja u djetetovo srce i um možeš poslušati ovdje.

Kad se dijete odgajamo na  način da neprestano traži nešto vrijedno o čemu će razmišljati ono razvijaju naviku cjeloživotnog učenja bilo da se radi o duhovnim stvarima il napredovanja u ostalim područjima  života čime  u konačnici ispunjavaju svoju žudnju da zaista i postanu dijelom nečeg većeg i ostvare promjenu na ovom svijetu u skladu sa svojim talentima i sposobnostima.

Mi sigurno nastavljamo sa svojim rutinama  i bit ćemo sve bolji u postavljanju malih lako ostvarivih ciljeva, a vi ako trebate pomoći mislite da bi mogli nešto naučiti iz našeg dosadašnjeg iskustva, pišite mi u komentarima ili na mail.

Grlimo vas i šaljem puno snage za nadolazeći tjedan.

Tereza