Živa je, uistinu, Riječ Božja i djelotvorna; oštrija je od svakoga dvosjekla
mača; prodire dotle da dijeli dušu i duh, zglobove i moždinu te prosuđuje
nakane i misli srca.
Hebrejima 4:12

“E, danas ćemo poslužiti salatu u ovoj krasnoj zdjeli!” rekao mi je Frano držeći u rukama staru crvenu, pogrebanu plastičnu zdjelu, dok sam ja užurbano i u panici pripremala sve potrebno i nepotrebno za dolazak gostiju.
“Stvarno? A daj, Frano, nemoj molim te!” započela sam moliti za milost vidjevši da je ozbiljan u svojoj namjeri.

“Vjeruj mi, to je najbolje za tebe”

“Frano, molim te nemoj, vidi kako sam uredila stol, vidi kako je sve u bojama usklađeno, pa kako će sad ta crvena kanta izgledati na stolu.
“Terezice, to nije kanta, to je plastična zdjela, rekao je pokušavajući ne prasnuti u smijeh. To je najljekovitije za tebe.”
A znam i ja da bi to bilo ljekovito za mene, al baš sve u meni želi zgrabiti novu  zdjelu za salatu koju sam dobila od seke na poklon. Vidim da je u pravu, al ipak ne odustajem lako. Možda da mu samo još jednom objasnim zašto je moja zdjela bolja. Nema smisla. Nemam apsolutno nikakvih izgleda. Odlučan je do kraja i sav važan ide s njom prema stolu. Gotovo je. Zdjela je na stolu i u očima mu vidim da će tamo i ostati. Ne znam da li bi se nasmijala od muke il bi se naljutila. Ipak sam se naljutila. Uspjela sam se ipak malo zbrojiti kad sam se sjetila da smo si međusobno dali pristanak da ćemo si raditi ovakve stvari kako bi si pomogli na putu oslobađanja od vlastite oholosti i samodopadnosti.

Unatoč tome, jedva sam preživjela od muke. Cijeli ručak sam se borila da ne kažem nešto o toj zdjeli, da se na neki način opravdam pred gostima. I na kraju više nisam mogla izdržati.
“Frano je stavio ovu zdjelu na stol”, napokon sam izvalila, “misli da je to najbolje za mene i da ću se tako osloboditi od sebe same i potrebe da sve bude savršeno kada gosti dolaze, zato je ova zdjela sada tu!”, rekla sam u dahu i osjetila kako je ovim izljevom iskrenosti ogroman teret pao s mene.

Ovo je samo jedna od situacija i borbi koje sam godinama vodila. Usudila bih se reći da sam ovdje i zadivljujuće zrelo reagirala u usporedbi s prijašnjim situacijama. Godinama sam znala biti nervozna cijelo jutro, panično pospremati kada bi nam netko trebao doći u goste. Znala sam ne imati vremena ni na trenutak za djecu želeći stan dovesti u stanje koje sam ja zamislila. Znala sam se istrest na Franu kada me ne bi
podupirao u mojim nerealnim planovima. Redovito sam zakidala Franu i djecu za ljubav pod izlikom da to radim iz ljubavi prema gostima.

A zapravo sam to radila iz ljubavi prema sebi, želeći da sve bude upravo onako kako sam ja zamislila.

 Dugo mi je vremena trebalo da se ponizim u srcu i ovo prelomim u sebi, da postanem iskrena prema Isusu i Frani i shvatim s čim se zapravo borim. Danas ne trčim više mahnito po kući. Ne naguravam neopeglani veš u ormare. Ne padne mi mrak na oči kada neočekivano dođu gosti. Ako gosti neočekivano dođu, a stvari nisu onako kako sam zamislila, nabacim neku smiješnu foru da mi bude lakše i posvetim se onom najvažnijem. Da osoba koja je došla osjeti da je dobrodošla, da svim srcem osjeti ljubav koju imamo za nju. Frano kaže da je to jedna od većih pobjeda u našoj obitelji.

Motivi. motivi, motivi.

Toliko toga možemo naučiti i promijeniti se na bolje, preispitivanjem motiva onog što radimo. Toliko često sebe zavaravamo i mislimo kako ispravno radimo, no dubljim preispitivanjem vlastitih motiva često otkrivamo kako u njihovoj pozadini ne stoji nesebična, već sebična ljubav.

Samospoznaja je prva, želi li čovjek iz temelja promijeniti svoju dušu, jer on će jedino onda stremiti poboljšanju, promjeni na bolje, ako on u sebi opazi nedostatke. On treba u svojoj poniznosti moliti Boga za milost spoznaje sebe samoga, on se treba često postaviti pred ogledalo svoje duše i suprotstaviti se svemu nečistome…I stoga on treba raditi na sebi i stalno promišljati o svojim pogreškama i slabostima, jedino onda ih on može ukloniti, budući da mu s dobrom voljom prilazi i snaga da se izbori protiv njih. (ulomak iz knjižice “Rad na vlastitoj duši” ).

Uz sav trud koji ulažem vidim toliko toga što još moram promijeniti. Dovoljno mi je samo uzeti dvije zapovjedi ljubavi i vidjeti koliko još u danu ono što mislim, govorim i radim odgovara nesebičnoj Ljubavi, a koliko sebičnoj.

Božanske zapovjedi zahtijevaju jedino Ljubav i zato je lako provjeriti u kojoj mjeri razmišljanje, govorenje i djelovanje odgovaraju ljubavi za Boga i bližnjega. Ako se postavi ovo mjerilo, čovjek sprovodi strogu kritiku na sebi, on neće biti nemaran u svome radu na duši, on će se boriti i moliti i kroz to će također doći u posjed milosti, on će se uvijek iznova povezivati s Bogom kroz svoju molitvu i sazreti u svojoj duši.  (ulomak iz knjižice “Rad na vlastitoj duši” ).

Sa svim ovim spoznajama u srcu i sa snažnom željom da pomognem još nekom na ovom putu, iskreno vam stojim tu za pomoć, ohrabrenje i poticaj.

Tereza