Htio bi ovu objavu posvetiti duhu odbačenosti kako s tom temom imam dosta iskustva kroz ove godine služenja Isusu i pomaganju drugim ljudima da dođu do pune slobode u Kristu. Postoji nešto što se zove duh odbačenosti, a to je jaki osjećaj, ili misao (iza koje stoji stvarni zao duh) koji se ugradi u dušu djeteta i postane tako zvani ‘vratar’ za cijeli niz drugih nezgodnih duhova i uzrokuje daljnje propadanje duše. Kao gorki korijen koji je pronašao svoj put u pukotini tankog zaštitnog duševnog omotača malog djeteta.  

Kako dolazi do duha odbačenosti?

Prije nego kažem što sve može uzrokovati to oboljenje duše, možda bi trebalo dati primjer u kojem do tako nečega ne bi trebalo ni doći. U najbolju ruku imamo dvoje roditelja koji su predani vjernici na putu posvećenja i služe Isusu Kristu, te hodaju u pobjedi Isusvog autoriteta i na Svjetlu Evanđelja. Njih dvoje su u Božanski uređenom braku i iz toga generiraju ogromnu snagu koja dalje štiti cijelu obitelj i osigurava za svih potrebne blagoslove.

U slabijoj varijanti imamo roditelje koji su ili tradicionalni vjernici, ili nevjernici, no uglavnom koji se prirodno jako vole, poštuju i imaju uspješan brak, te znaju komunicirati i izmjenjivati ljubav sa svojom djecom.  I jedna i druga opcija je iz mog iskustva relativno rijetka.

Sad kad sam to rekao,  iz mog iskustva do proboja u zaštitnu duhovnu sferu može doći na neke od slijedećih načina:

• Kao prvi razlog naveo bi nedovoljnu zaštitu koju generira bračna ljubav roditelja, a koja pak može biti zbog toga što roditelji nisu vjernici, ili su vjernici, no nisu u božanski uređenom braku i u predanju, imaju loš međusobni odnos i jednostavno brak ne štima.
• Roditelji ne znaju dati ljubav djetetu, jer ni sami nisu primili ljubav kad su bili mala djeca. Ovo se često susreće kod roditelja koji su i sami odrasli u domu gdje je išlo sve na tvrdo, odgajalo se krivnjom, strahom i sramom (old school), a njihovi roditelji ni sami nisu znali komunicirati ljubav prema njima i to jednostavno nije bilo zdravo okruženje za dijete u kojem bi ono trebalo odrastati.
• Traumom oko gubitka ili razdvajanja od neke voljene osobe poput roditelja, ili značajnog člana obitelji
• Traumom u životu – primjerice može se dogoditi da se dijete izgubilo i odvojilo od roditelja i osjetilo ogroman strah od gubitka roditeljske sigurnosti

Dva smjera djelovanja duha odbačenosti

E sad, kako će se dalje situacija s djetetom razvijati, najviše ovisi o samoj duši, no ovo su neki od simptomatičnih pokazatelja da su se na sferu prikvačili i drugi (zli)duhovi:

1. Autodestruktivna stanja: tuga, melankolija, depresija, jad, osamljivanje, nemogućnost ostvarivanja zdravih odnosa s prijateljima, nedostatak volje za životom, razni psihički poremećaji i oboljenja, nemogućnost da se ostvari iskren odnos s Bogom, anoreksija, bulimija i drugi poremećaji u prehrani i u konačnici samoubojstvo kao konačni čin duha koji čini autodestrukciju duše
2. Destruktivna prema drugima: bijes, kontrola nad drugim ljudima, manipulacija, mržnja, anarhija, buntovništvo prema roditeljima, Bogu i Crkvi, nasilje, silovanje i u konačnici ubojstvo

Ne kažem da ako bilo tko u najmanjoj mjeri osjeti te misli i osjećaje ima problema s zlim duhom, već da bi bilo dobro pogledati malo bolje prema izvoru problema ako su neki od ovih i sličnih simptoma izraženiji i ustrajni.

Imali smo vrhunski nastavak podcasta na ovu temu, pa nikako ne propustite tu emisiju.

Zašto odrastanje toliko boli – Priručnik za klince, ali i za roditelje

E sad, pošto mlada osoba ni sama ne zna kako ispuniti prazninu u sebi koja ga toliko boli, često se okreće prema onome što im Neprijatelj dalje spremno ponudi – opijatima, drogama, alkoholu i raznoraznim seksualnim varijantama, a sve u nastojanju da sebi namakne ljubav koju nije mogao dobiti. Nezdrave veze s drugim partnerima, loše društvo i sve ovo gore spomenuto još dalje sunovraćuju dušu u propast i osoba može vrlo brzo doći do stanja kada se više neće moći izvući van. Ovdje dolazi na scenu dobar savjet iz ove objave koju sam pisao prošli tjedan.

Što učiniti kada dijete srlja u propast?

E sad, neki ljudi ne posegnu za svim što sam gore nabrojao, no imaju drugačije sisteme kompenzacije za ljubav koju toliko žele a ne mogu dobiti. U odnosima s drugim ljudima se mogu često stavljati u podređenu poziciju, nastojeći održavati odnose u kojima se nitko neće naljutiti na njih i nitko neće imati razloga zašto bi ih na iti jedan način odbacio. Podsvjesno, sve je bolje od ponovnog gubitka osobe, ili osjećaja da su ga svi ostavili.

S druge strane, oni mogu druge ljude sebi podređivati i držati ih u kontroli kako bi sebi osigurali dotok ljubavi i sigurnosti koja im treba.

Smetnje duha odbačenosti kod vjernika

Nadalje, primijetio sam da ova odbačenost uzrokuje smetnje kod vjernika u uspostavljanju istinskog odnosa s Nebeskim Ocem, jer stalno projiciraju svoja iskustva i osjećaje u taj odnos. Takve vjernike često prati osjećaj da koliko god se oni trudili biti dobri i vjerni jednostavno ih Bog nikad ne smatra vrijednima, ili dostojnima. Primjerice, Katolički dio Tijela Kristovog stalno ispovijeda  Vjerovanje u kojem govore kako nisu dostojni da On dođe pod njihov krov. Ako nisi dostojan, kako će ikada Otac biti zadovoljan s tobom i kako ćeš ti ikada ostvariti istinski odnos s Njime?

Kako god da okreneš ovu ploču, vidite i sami da nema nekog sretnog rješenja i zato jedini koji može istinski osloboditi vaše srce i dati vam Ljubav s Neba jest Onaj koji je sama Ljubav – Isus Krist kroz Istinu i to čistu i neokaljanu. Toplo vam preporučam da u našoj Čitaonici preuzmete knjižicu Oče naš koja je kao melem za sve ovakve rane..

Izaija 53: 4 A on je naše bolesti ponio, naše je boli na se uzeo, dok smo mi držali da ga Bog bije i ponižava. 5 Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe. Na njega pade kazna – radi našeg mira, njegove nas rane iscijeliše. 6 Poput ovaca svi smo lutali i svaki svojim putem je hodio. A Bog je svalio na nj bezakonje nas sviju.

Zaključak za roditelje

E sad, ovo pišem za sve roditelje da iz ovoga nauče nekoliko stvari:

1. Za zdravo odrastanje djeteta jako je važna stabilna obiteljska sfera čiji generator je definitivno bračna ljubav muža i žene. Bez obzira što se možda ne svađate pred djecom, nedostatak snage koju bi vaša bračna ljubav trebala zračiti slabi zaštitni omotač oko djece i otvara mogućnosti za proboj sila koje vašoj djeci ne žele ni najmanje dobro. Zamislite vašu bračnu ljubav kao hranu s kojom hranite vašu djecu kako bi zdravo odrasla.
2. Važno je da se dijete osjeća voljeno i zaštićeno i da mu je to komunicirano vrlo jasno i otvoreno relativno često, a ne kroz neke stvari koje bi on sam trebao zaključiti a to definitivno nije u stanju (npr. „tata radi po cijele dane da ti može pružiti krov na glavom i sve što na sebi nosiš iz čega bi trebao zaključiti da te tata voli“. To dijete ne može samo zaključiti niti kad mu se objasni na taj način.
3. Važan je vaš odnos s Isusom. Ne samo majka, iako i to puno znači, već čvrst i intiman odnos s Bogom svakog od roditelja i posljedično život na Svjetlu koji jamči zaštitu i sigurnost.
4. Molitva za blagoslov je jako važna i trebate svoju djecu blagoslivljati često. Ne samo „anđele čuvaru“, već molitva Isusu za blagoslov, prosvjetljenje srca, zaštitu od svijeta, itd..
5. Ispravna poduka djece i praktičan život vjere kod kuće, a ne samo vjeronauk kao izborni predmet u školi. Djeca moraju na vama vidjeti primjer po kojem će oni hodati u Svjetlu.
6. I zadnje, pazite kome ostavljate svoju djecu da ih čuvaju, kakve oni osjećaje i misli prenose na njih, koliko su pod nadzorom i što s njima rade dok ih čuvaju. Da, to će vjerojatno biti teže za vas, jer ne postoji puno takvih ljudi kojima bi mogli ostaviti klince na čuvanje, no oko ovoga trebate biti jako oprezni i mudri. Imam jednu prijateljicu koja je jedan dio djetinjstva odrastala s bakom, a ova ju je kod kuće držala u poslušnosti kroz razne oblike straha o krivnje. Znala joj je govoriti da u sanduku kojeg nije smjela dirati spava Sotona paklena. Ili, da će se, ako ne pojede obrok baciti u bunar i onda bi se sakrila i ostavila cipele kraj bunara da dijete misli kako se ubila. Zamislite do kuda ide ljudska glupost i za što to sve otvara vrata.

No, vjerojatno ste na ovo kliknuli kako bi vidjeli da li i sami patite od duha odbačenosti i ako ste se pronašli u ovim rečenicama, postoji rješenje. Jednom kada ste prepoznali da imate podstanara u svojem sistemu, već ste napravili pola posla, jer tama se raspršuje kada dođe svjetlo. Sada je na vama da mu slomite moć nad vama i odbacite ga od sebe, ili pronađete nekoga tko ima vjeru da se pomoli za vas.

Ako ne znate nikoga, evo moja ruka vam stoji na raspolaganju. Imam osobnog iskustva i prilično puno iskustva s drugim sudbinama, te dobre rezultate. Za neke stvari će biti potreban veliki zaokret u životu. Biti će potrebno da usvojite nove misli i osjećaje, no vjerojatno i sami znate da je sve bolje od ovoga što cijeli život nosite sa sobom.

Nastavak ove objave možete pročitati ovdje “Duh odbačenosti. Kako do slobode?”

Lorenino iskustvo

Želim posvjedočiti kako me Isus oslobodio od duha odbačenosti.

Isus je u Njegovoj Božanskoj mudrosti uredio da se Frano sa svojom familijom i ja napokon uživo sretnemo. Do tada nisam znala da će me taj susret toliko blagosloviti jer će me jednoga dana dovesti do tog trenutka oslobođenja.

Nakon našeg susreta ostali smo u kontaktu i povremeno  se čuli. Podijelili svjedočanstva i mislili. Frano je vrlo brzo skužio što se u meni zbiva. I nakon što je sa mnom podijelio jedno svoje svjedočanstvo, došlo mi je na srce da podijelim sve što se u meni dešava. Rekla sam mu da se sve više približavam k Ocu, ali da osjećam u srcu da me nešto sprječava se Isusu skroz približim. Cilo vrime iman osjećaj da je još nešto tu između mene i Njega i da bi samo kad bi se to maklo onda bi Isus i ja mogli biti jedno.

Dodatno sam osjećala u srcu da je moja najveća želja da Isusa zagrlim. U stvari da On mene zagrli i da mi kaže koliko me voli i da zna, tko sam i da mi to objasni i da jednostavno osjetim tu Njegovu beskrajnu Ljubav. Jer sam u srcu cilo vrime nosila taj osjećaj da, štogod budem činila neće biti dovoljno, ili još gore, da će me svaka mala greška koju činim kroz hod sa Njime dovesti u pakao. Tako sam cilo vrime bila toliko napeta, jer me strah bilo da pogriješim, jer bi mogla biti kažnjena. A u isto vrime sam u srcu nosila tako duboku želju  da upoznam svoga Nebeskog Oca i Njegove osobnosti u potpunosti.

Nakon tolikog vremena je napokon Frano meni reko što se u meni dešava i o duhu odbačenosti. Kroz razgovor sam uvidjela da je taj nedostatak ljubavi ima uzrok već u djetinjstvu.

Moji roditelji su me pokušavali u njihovoj ljubavi odgajati najbolje što su mogli, ali unatoč svemu mi je uvijek nedostajala u srcu ta prava očeva ljubav. Mi doma nismo puno pričali o osjećajima. Roditelji su  poslije rata pokušavali da pomognu svojoj familiji i u isto vrime podizali i svoju vlastitu obitelj sa troje dice i velik je to teret u životu, ja ih stvarno razumijem. Godine samo tako prošle bez da se imalo vrimena za stvaranja pravog odnosa među nama. 

A kad god nam nije bilo dobro, kad smo bili bolesni ili slično, su oni uvijek bili uz nas. Posto su obadvoje skoro 100% radili je teško bilo za njih sve skupa stići. Uvijek su nam rekli da to sve rade kako nama nikad ne bi ništa falilo. Pokušavali su nam sve omogućiti što smo željeli i podržavali nas u našim životnim planovima._

Opet, želim naglasiti da su se moji roditelji trudili koliko su mogli da nas odgajaju u ljubavi, ali na kraju je njihov način odgajanja ipak uzrokovao da sam mislila da unatoč svemu sto su oni meni nastavili dat na najbolji način koji su oni mogli, isto (kao sto ja sad dajem svojoj djeci, sto najbolje mislim ili osijecam da ja mogu), u meni su se javljali takve osjećaji sa kojima se ja nisam mogla nositi. I to me vodilo prema tome da sam mislila da, sto god ja učinila da nikad ne bi bilo dovoljno da ja tu ljubav ne mogu zaslužiti/zaraditi. Danas mislim, da oni u takvim trenucima nisu bili svjesni što to radi u meni a i možda nisu ni znali kako ispravno odgajati, jer sami nisu imali pravi odgoj ili nisu imali znanja. Kad govorim o pravom odgoju onda mislim život po Božjem redu i Njegovoj volji.

,,Moj narod umire jer nema znanja” Hos: 4,6)

Mojim roditeljima je uvijek bilo bitno da budem pristojna, dobra, ugledna, fina, ali to više pred ljudima, nego u srcu. Moji roditelji su uvijek znali reći: gledaj kako se ponašaš, jer ne bi voljeli da ljudi loše pričaju o tebi i to vrijedi i dan danas. Puno puta sam morala ćuti kako su neki moji vršnjaci bolji od mene, itd.. Tako da sam se uvijek trudila biti dobra čak i najbolja kako bi im ugodila i osjetila da su zadovoljni sa mnom. Ali jako rijetko, skoro nikad, je bilo mista, ili prostora za razgovor o mojoj unutrašnjosti. Te razgovore sam vodila sa drugim ljudima. 

Činilo me uvijek sretnom kad sam drugima mogla pomoć, bilo sa savjetima, ili podrškama. Meni su učitelji vazda na svakom roditeljskim razgovoru govorili kako sam ja kao Majka Tereza prema svima a da zaboravljam samu sebe. Roditelji su mi pokušavali govoriti da moram prvo gledati sebe pa druge kako bi drugima mogla pomoći. Ali ta rečenica meni ništa nije pomagala, jer kao prvo sam imala osjećaj u srcu da to nije ispravno a kao drugo sam znala da kad prestanem pomagati ljudima na taj način koji sam do tad radila, da ću se osjetiti prazno u srcu. 

Ali istina je bila ta, ja sam toliko pomagala drugima i puno puta dala savijete i ponašala se drugačije nego moji  vršnjaci da oni mene jednostavno nisu razumjeli. To me dovelo do toga da ja nikad nisam imala puno prijatelja, ili uopće ljude koji bi se iskreno moglo nazvati prijateljima. Jer sam uvijek pokušavala njima udovoljiti kako ne bi prekinuli ‘prijateljstvo’ sa mnom. I to me jako iscrpilo i učinilo tužnom, tako da sam više puta pala kao u neku depresiju. Promatrajući ljude oko sebe i moju situaciju, nisam vidjela smisao u ovom životu,  U nekom trenutku mi je i došao misao da ako bi sebi nešto napravila kako bi ta bol mogla nestati  da ne bi ni to bilo u redu jer bi moji jako patili…

Sa svojim roditeljima sve te misli i osijećaja nikad nisam podijelila posto sam mislila da nije bitno, da ce se oni previše sekirati i da cu ja to sama sa sobom riješavati.

I sve to je nastavljalo do neke moje 17 ili 18. godine. Poslije sam postala malo jača i hrabrija u sebe, jer me tad ( to tad još nisam znala) Isus naučio kroz moje misli i srce do neke mjere voljeti samu sebe onakva kakva jesam. Ali ono što sam doživjela do tad se jednostavno toliko urezalo u srcu da ja nikad nisam potpuno mogla sebe voljeti, ili dozvoliti da mene neko voli.

Frano mi je tako jasno mogao objasniti što je to, što sam osjećala da stoji između mene i Isusa. Osjećala sam u srcu da me prvi put neko razumije i zna što se dešava. Taj razgovor s njim me toliko bio oslobodio da sam znala, kad se pomoli za mene, onda je to stvarno to. Kad mi je Frano ponudio molitvu rado sam je primila i jedva čekala da krene.

U toku molitve sam u jednom trenutku osjetila kako se sve u meni skuplja i želi izaći van. I znala sam da je to sad TO (duh odbačenosti i ostala ekipa)  što on kroz molitvu u Ime Isusa iz mene izbacuje. Nakon toga sam opet ušla u molitvu kako je mi je Frano predložio i odmah sam počela čitati knjižicu ‘Oče naš’ kako bi obnovila svoj um s novim mislima. I tako razmišljajući o svemu tome i o svojoj vezi sa Nebeskim Ocem  od jednom sam osjetila u srcu da ono što je prije bilo tu, taj komad, koji je bio između mene i Isusa, da je jednostavno nestao. I sad sam samo radosna i osjećam se oslobođena. I željna sam upoznati Isusa i njegovu ljubav prema meni. Sad imam tako predivan odnos sa Ocem da ga doslovno cilo vrime osjećam oko sebe i u sebi. Hvala Ti Isuse na toj milosti i spoznaji i da si mi Franu poslao da mi pomogne. Hvala ti OČE MOJ! AMEN

Lorena

 Danijelino iskustvo

Dragi Frano,
hvala ti na ovom tekstu jer i sama sam na svom početku hoda s Kristom, da bi ga uopće ostvarila morala primiti oslobođenje od tog silnog vratara mraka, koji svezuje dušu na tako težak način. I ti se tog sjećaš, molio si za mene.
Sve što je Lorena opisala u svjedočanstvu osobno sam prošla, uz još neke…nesretan događaj na moru kada sam imala dvije godine, gdje sam roditeljima “nestala” iz vidokruga i sama prošla cijelu stazu uz more, što je trajalo dugo, a našli su me u suzama pred našim hotelom gdje smo bili tada smješteni. Znam u dubini da je sve krenulo u najjranijim danima…

Očevo stalno odbacivanje još od faze utrobe majke jer sam žensko dijete.. zatim rano djetinjstvo gdje sam na svaku iskrenu riječ iz srca i hrabro istupanje u Istini zbog nepravde ili nedjela koju sam vidjela oko sebe u obitelji bila otjerana u sobu gdje bi plakala satima.. zatim nepodrška i osuda zbog svake želje mog srca koja se nije poklapala sa onime kako svijet funkcionira u očima “velikih” oko mene…zatim izostanak bilokakve komunikacije s roditeljima osim u vezi škole i obaveza…ja ne znam što je odnos s roditeljima i silna je i nenadoknadiva ta bol jer oni koji bi ti trebali biti prvi na koje ćeš se osloniti i gdje ćeš naći sigurnost, u njih nikada nisam imala povjerenja, niti sam ih poznavala, niti su oni poznavali mene.. nažalost i danas je tako.

Oprost u srcu zbog njihovog ne znanja, molitva za njih i ljubav koju im se trudim dati je jedini lijek jer i oni sami su oduvijek svezani i pogođeni ovim zlim duhom.

Situacije kojima sam kroz rano djetinjstvo opterećena, vezali su moju dušu, povukli me u sebe i tako sam hodala sa zidovima do tridesetih godina dok nije došao Isus.

Nemogućnost uspostavljanja zdravih odnosa je najveći problem ovoga, jer i najmanja nelagoda unutar odnosa izaziva toliko silnu bol i strah od odbacivanja koja te vezuje i baca u očaj…i danas 5 godina nakon oslobođenja znam osjetiti ovo i bol bude velika, no naučila sam sa čime se borim i da to nisu ljudi, nego zao duh koji stoji kao vratar.

Najteže situacije onima svezanim duhom odbačenosti su prihvaćanje sebe i drugih, slijeđenje vlastitog puta, pa makar on tražio razilaženje sa ljudima po putu i naravno blizak odnos s Ocem zbog konstantnog osjećaja bezvrijednosti ili nedovoljnosti, nepovjerenja tj. nevjere.

Ovo te pogađa na svim područjima života, od nesposobnosti pronalaska vlastitog identiteta do nemogućnosti uspostavljanja zdravih prijateljskih, bračnih, poslovnih i roditeljskih odnosa sa djetetom..

Uvijek je ta bol kroz koju duh manipulira i upravlja bićem problem, a na nju se vezuju misli i osjećaji koji te konstantno opsjedaju, obmanjuju, uvode u neistinu i navode u bijeg od ljudi zbog nemogućnosti nošenja sa situacijom…ovo je jedan težak začarani krug.

Znam da bi društvo bilo zdravije da se osvijesti šteta koju uzrokuje ovaj zao duh jer mnogi su pod njim na lijekovima i u bolnicama u nedostatku znanja i trajnog rješenja.

Pišem ovo jer ga želim razotkrit, jer je zao i laž i neistina od početka, jer danas znam da je došao činit jednu jedinu stvar, a to je ukrast, ubit, uništit i da mu neće proć. Evanđelje ima istinu o njemu i o svakom zlom duhu, a to je da je zao i da je neprijatelj kojemu se trebamo suprotstavit u vjeri i on hoće otić!

Želim reći da Isus ima rješenje za ovo i da je On taj koji ga je porazio i da je Njegovo Sveto ime ključ za ovo jer sve mu je podloženo pod noge.

Isus je došao da zacijeli baš svaku ranu i taj put koji je bio toliko težak mnogima ima sretan kraj, a to je upoznavanje beskrajne Očeve ljubavi i milosti koja podiže ono što je palo, pruža ruku tamo gdje se čini da nema izlaza, razara svaki okov i daje Život u punini, slobodi i radosti.

Elenino iskustvo

Pozdrav dragi Ožbolti 
Hvala vam sto ste progovorili o ovoj vrlo važnoj temi.

Duh odbačenosti je jedan od najrasprostranjenijih duhova današnjice i osim sto ga prepoznajem u drugima i sama sam imala iskustvo življenja sa njime, ali i oslobođenja od njega po Milosti Kristovoj.

Najveći problem koji prouzrokuje taj duh je to što se osoba ne može nikako uklopiti i osjećati prihvaćeno i sigurno čak i kad je u zdravom okruženju. Stalno te prate misli kako nisi dovoljno vrijedan, kako trebaš napraviti više i bolje da bi bio dostojan pažnje i ljubavi.
Sve počinje nedostatkom ljubavi koju dijete treba dobiti u prvim godinama života.

Nažalost, ljudi nemaju spoznaju o svrsi njihovih života, o braku i obitelji i što bi to trebalo biti. I sami ranjeni roditelji ne mogu dati djetetu potrebnu ljubav, istinu i razumijevanje što je okidač za nastanjivanje tog duha u djeci. On se pojačava tokom školovanja i adolescentskih godina, pogotovo kod osjetljivije i nježnije djece koja vuku taj problem od doma i zrače njime u svakom okruženju. To stanje “nedovoljnosti” i potrebe da ga se voli i prihvaća prouzrokuje kontra efekt kod ljudi i još ga više odbacuju. Tako se stvaraju sve deblji slojevi mraka oko mladih duša. Nažalost, problem raste jer se nude instantna “rješenja” koja su zapravo bijeg i kamufliranje problema (kroz opijate, promiskuitetno ponašanje i sl.)

Bez prave spoznaje i istine o tome tko su ljudi i koja je njihova svrha i kako se postiže je gotovo nemoguće osloboditi se toga. Čovjeka stalno prati velika praznina dok god ne nade svoje izvorište- Boga i Oca od vječnosti. On je Jedini koji može iscijeliti srce i okrijepiti dušu. Hvala Isusu na prevelikoj Milosti koju sam primila, što me uveo u svu istinu o duhovnom svijetu i zakonitostima.

Na Svjetlu Čiste Istine sam konačno primila spoznaju o utjecaju nevidljivih sila na život čovjeka i kako i na koji način ga blokiraju da živi svoj život u punini blagoslova koje im je Krist omogućio Svojom žrtvom na križu. Također sam tu naučila i kako moliti i koliku vlast ima čovjek nad tim silama, pa sam uz pomoć dragih duša po zapovjednoj molitvi konačno primila oslobođenje od duha odbačenosti (i mnoštva drugih).

Ovim putem bi potaknula one koji imaju slična iskustva i prepoznaju Istinu da progovore o tome jer možda bas pomognu nekome svojim svjedočanstvom, a i sam čin svjedočenja oslobađa čovjeka od okova i “tabua” sto je i cilj, da pomognemo drugima a time zapravo pomažemo i sebi.

Hvala vam još jednom, sa gustom čitam vase objave.