Još kad sam bio klinac čuo sam jednu poredbu o čovjeku koji je doživio brodolom i držao se za komad olupine moleći se Bogu da mu spasi život. Nakon nešto vremena naišao je prvi spasilački brod, ali on je odbio govoreći „Ne, mene će moj Bog spasiti!”.. Tako je bilo i drugi i treći puta i konačno se čovjek utopio. Kad je došao pred Boga odmah ga je upitao: Zašto si dopustio da se utopim kad sam te toliko srčano molio? Na to mu je Bog rekao: “Pa tri puta sam ti slao pomoć i odbio si ju svaki puta..”
Prije bi se na to smijao, ali ipak ti ta narodna priča ostane negdje upisana u srcu i prati te kroz život. Malo malo o njoj promislim svjesno, ili nesvjesno. Jel’ ovo sad situacija gdje mi Bog šalje pomoć, a ja se neumoljivo držim za olupinu? Klasika, rekao bih!
Pred nama su još jednom velike odluke i od jeseni kreću, prema svemu sudeći, veće promjene. S jedne strane smo jako uzbuđeni, jer vidimo koliko će to dobro donijeti našoj obitelj, no s druge strane muku mučimo s našim strašljivim prirodnim umom koji sve nastoji izračunati i pod svaku cijenu, ako je to ikako moguće, ostati u svojoj zoni sigurnosti. Više o tome možete pročitati i kod Tereze u objavi:
No, Božji plan za čovjeka je raste i da se razvija, da mu se polje djelovanja širi, da mu vjera raste i da sve više grabi naprijed, te da svoj potencijal dovede do maksimuma. U Svojoj Riječi koju nam je ostavio nalazimo jako puno ohrabrenja, podrške, motivacije i vidimo da u principu ne postoji nešto što mi ne bi mogli postići, AKO je On taj koji stoji iza nas i podupire nas.
No, koliko ljudi još vjeruje Riječi Božjoj? I koliko ljudi ju je spremno staviti na test u svom vlastitom životu? Iskoračiti u nepoznato oslonjen samo na to da je Bog rekao (Matej 6:33 mojim riječima) „Ne brini, traži najprije da živiš život istine i ljubavi i sve ću ti nadodati.” To se čini kao opasna i nepoznata zemlja i velika nesigurnost za prirodni um koji je toliko navikao držati se postojećih okvira i mogućnosti.
Potrebna je odluka
Borba u vjerniku je očita. Srce ga vuče tamo gdje ga Riječ ohrabruje, no um ga nastoji zadržati svezanog kako bi ostao tu di je. Potrebna je odluka kojoj se strani priključiti i stoga bi mogli reći da je vjera zapravo odluka volje. S jedne strane vidiš ono što ti Riječ obećava, a s druge bi te um zadržao tu gdje jesi i da se ne razvijaš dalje. Moraš se odlučiti i onda će te Bog popratiti.
Ako se vratimo na početnu priču vidimo da se upravo o tome radi. Odluka da pustimo olupinu prirodnih mogućnosti i primimo Ruku Svemogućeg Boga i sudbinu koju nam On nudi. Ne mora značiti da ćemo se radi svake odlike utopiti, no možemo predugo ostati tu gdje jesmo što i nije neka dobra opcija.
Hrid spasenja
Još jedna stvar koju nam otkrivaju takve situacije gdje se moramo odlučiti za jednu od strana jest upravo to u čemu mi vidimo naše uporište. Da li je naše pouzdanje u Njemu, utemeljeno na Njegovoj Riječi i obećanjima, ili stojimo na nekoj našoj ideji i lažnoj sigurnosti za koju mislimo da nikada neće proći?
Psalam 91:2 Zaklone moj, utvrdo moja! Hridi mog Spasenja, Bože moj u kog se uzdam!
Kada se nađem u takvim situacijama nastojim to sagledati na sljedeći način, pa evo možda i vama pomogne:
- Što mi Otac u Svojoj Riječi govori o ovoj situaciji, da li postoji neko Njegovo obećanje koje mi može pomoći? Koja je Njegova volja za mene?
- Hoće li to što namjeravam učiniti donijeti više, ili manje Dobra u moj život i život bližnjih oko mene?
- Što mi srce govori? Gdje me srce vuče?
- Koje su posljedice takve jedne odluke – više ili manje Njegovih blagoslova?
Ako nađem uporište u Riječi Božjoj za svoju namjeru, ako vidim da je to Njegova volja, ako ta moja namjera donosi više dobra u moj život i onih oko mene i ako posljedično to donosi blagoslove, onda nemam što tu puno razmišljati da li je to dobra odluka, ili ne.
Jedino što mi je preostalo za učiniti jest presuditi svom prirodnom umu koji obožava zonu komfora i donijeti odluku da krećem dalje! Pustiti olupinu i uhvatiti Ruku Božjeg obećanja za mene!
Šaljem vam snagu, hrabri budite!
Frano
Mili Frano…tvoja priča o brodolomu podsjetila me na još jednu sličnu priču…Priča ide ovako: Jedan čovjek našao se u svojoj lađi usred oluje…Sav prestrašen molio je Boga da mu pomogne riječima: “Bože molim Te pomozi mi da se izvučem iz ove oluje!” Čekao je prestrašeno sjedeći u lađi…Čekao je a oluja je i dalje bjesnjela oko njega…Ponovo se obratio Bogu: “Bože zašto mi ne pomogneš?” Tad je začuo Glas s Neba: “Ja ću ti pomoći no ti trebaš veslati!” …Tako je i s nama u našim životima! Otac naš Nebeski uvijek će nam biti na pomoći ukoliko sami uhvatimo vesla Njegovih Obećanja…vesla Riječi Njegove..vesla Vjere.i odveslamo do sigurnog utočišta gdje će nas On u svoj svojoj Ljubavi dočekati…i kao umorne i izmorene brodolomce odmoriti i okrijepiti!!!
Bernie nasa draga, tvoje price su mi uvijek drage za citati! Hvala ti!
Neznam dal se ovo kvalificira kao komentar, ili je samo moja zelja da komuniciram s ljudima kojima je stvarno stalo do Isusa, i koji su posteni prema sebi, prema drugima i prema Bogu. Nastojim svoje boli zanemariti, nakon dosta godina muke mi to pomalo polazi za rukom. To jest Isusu polazi za rukom, da mi pokaze da patnja nije bila uzaludna. Nisam u mladosti poznavao cistu istinu, ali mi je Isus godinama bio uzor, jer sam se nekako pronasao u Njegovoj muci. Ono dok tuku nepravedno, a mladost prolazi u strahu: a sto ce mi danas napraviti? Uglavnom Isus me dogurao do toga da sam svima oprostio i Njega “zaposlio” kao Tatu. Jos se privikavam na pomisao da Isus stvarno brine i da mu je stalo do mene. Da mu je stalo onako djecje nevino i da te nikad ne osuduje ili naziva glupim, idiotom, ludakom, ako nesto ne razumijes. A i opet On me bolje pozna, nego ja sam sebe poznam. Super ste. Sto je bilo sa youtube stranicom “zasto cista istina”. Uopce se vise ne prikazuje, a engleski titlovana se moze otvorit? POZZ
Dragi Ivane, hvala ti sto si podjelio svoje misli s nama. Istina, cesto covjeku treba neko duze vrijeme da promjeni mindset iz starog zivota, da prihvati u srcu istinu da ga Otac silno voli i motri na njega. Meni je osobno trebalo vise godina dok se nisam skroz oslobodio svih sumnji i presao jednu crtu gdje je nastao duboki mir zbog spoznaje da sam ja Njemu jako bitan i da je Njemu vise stalo do toga da me dovede k Sebi nego meni i da ce s toga uvijek tako urediti moju sudbinu da to i postignem.