Treba mi ovaj mir. Ova tišina. Ovo ne moranje ničega da bi iz srca izašla žudnja duše.
Trebam se umiriti i udaljiti i zatvoriti, da bi mogao slušati što mi srce toliko viče. A njegov glas je toliko tih, jer navire iz dubine.

Želim napisati knjigu. Želim snimiti film. Želim to u živo reći. Želim da svi to čuju i da to nitko ne vidi. Želim zabilježiti sve što je još vrijedilo prije nego se smrkne ovo sunce posljednjeg doba koje već toliko slabo grije.

Prirodu, ljude, odnose, zrna soli, sve bisere koji su se sada rasuli iz torbe. Ideje, žudnje, umjetnost i osjećaje slobode. Ono petero pravednih iz Sodome i Gomore. Želim pronaći sve to u sebi i onda vidjeti u drugima iste boje. Želim se boriti za ono što je dobro, taman nitko drugi neće. Želim da mi se nutrina izlije, ne poput gejzira, već poput rijeke i da stvaram i gradim i dajem svima oko sebe. Svijet je žedan ovoga što ja nosim, ono mu toliko treba da povije svoje rane.

Ovo će biti posljednja odstojnica Ljubavi napram sve više prisutne tame. Ovo će biti utvrda za svako srce koje žudi plemenite stvari, ovo će biti moj posljednji nasrtaj za spas još poneke duše.
Mora bit plemenito, mora voditi k Dobru, mora naglasiti Istinu i uperiti ruke srca prema Gore. Mora izazvati žudnju za Očevom Ljubavi i vapaj koji će prisiliti Nebo da se povije.

Mora biti sve to. U jednom. Odjednom. Zajedno. Ne smije biti za mene. Mora blagosloviti druge.
To su žudnje moga srca, moj trag, moja žrtva i moj glas koji viče u pustinji za onima koji odlutaše.