Sjećam se mladog para sa snovima kojeg sam upoznala prije mnogo godina. Crnokose mlade žene, sivih sandala, sa širokom torbom. Odisala je nekako toplo i imala je majčinski pogled. Unatoč tome iz nje su izbijali strahovi i nesigurnost. A sjećam se i mladog smeđokosog muškarca, sjedio je za kamerom svaki puta kada bih došla na seminar. Bio je vedrog lica, prilično bezbrižnog izgleda. Iz njega je izbijala mladenačka prpošnost i radost, ali i čežnja za nečim neostvarenim.

Sjećam se dana kada sam upoznala njihova dva dječaka. Bili su tako mali…jedan je imao velike oči, plavu kosicu i kada bi otvorio usta imao bi osjećaj kao da ti se duša rastapa od dječje nevinosti, a drugi je imao nestašan pogled, smeđu razbarušenu kosicu ali kada bi se on nasmijao, bilo je kao da se tisuću anđela smije koliki naboj radosti je prštao iz njega.
Nikada neću zaboraviti tu malenu nevinost i brižnost koju su imali jedan spram drugoga. Svaki puta, kada bih ih pričuvala ili jednostavno bila s njima, to je bilo nešto što bi me uvijek iznova oduševilo. S druge strane, njihovi znatiželjni pogledi, stotinu pitanja i malena srca utopila bi se u jednostavnom ljubavnom zagrljaju mame i tate.

Sjećam se kako je taj mladi par sa svoja dva dječaka uvijek imao neke planove, smjernice za obitelj, rasporede, ideje kako da sve funkcionira, kako da djeci daju više, kako da u njih usade Krista, kako da njihova mala srca i umove oblikuju u ono što Isus hoće…
Imali su puno uputa, silnu želju, mjeru vjere, puno ljubavi i niti jedan primjer oko sebe. Sad vidim da im nije bilo lako. Trebalo je sve te godine čuti, slušati i slijediti taj tihi glas srca koji je spram buke svega oko njih bio tako tanašan i nevidljiv.

Sjećam se njihovih borbi s bolestima i problemima koji bi ih napadali, neki bi se stalno vraćali ili jednostavno ne bi nikada odlazili. Sjećam se njihovih uspona i padova, zidova do kojih bi dolazili, a onda ipak i malenih planinskih vrhova koje su osvajali.
Unatoč njihovim nastojanjima, sjećam se kako su bili daleko od istinskog zajedništva, kako su njihove žudnje i želje često izgledale kao mašta koja je došla poput trenutnog vjetra oduševljenja i otkuda bi došla tim putem bi i otišla.

No, marljivi su oni oduvijek bili. U njihovim srcima je oduvijek bilo puno više ljubavi za bližnje nego u bilo kome koga sam poznavala. Nastojali su poput Isusa ići po svaku ovčicu koja bi zalutala, ulagali su ogroman trud u svaki odnos, čak i kada se činilo da je uzalud, veselili su se svakom uspjehu i dijelili s drugima i radost i žalost.

I to vrijeme koje nam je dano je zapravo čudesan svat koji pruža bezbroj mogućnosti. U jednoj nevjerojatnoj vremenskoj kapsuli, zahvaljujući pravilnom vodstvu, nauku, neprestanom vlastitom trudu i ulaganju te bezuvjetnoj vjeri i ljubavi uloženoj od strane jednoga – Lorensa, njih dvoje su sazrijevali i poput kamenčića u školjci bili oblikovani tako fino, glatko, blistavo, jedinstveno i neponovljivo, a oblikovani su – u NJIH. Ali njih onakve kakvima ih Isus želi, njih onakve koji su dio neraskidivog trostrukog užeta (Prop. 4:12), njih onakve koji tjeraju u bijeg deset tisuća (PZ 32:30), njih onakve koji su stvorili DOM i sada ga dijele sa svima, njih onakve koji služe, ustraju, ne odustaju i jure prema pobjedi. Da osvoje vijenac neraspadljivi – Dijeteštvo Božje (1. Kor. 9:25).

Frano i Tereza…
Prije ste grabili sitne zalogaje, ostajali gladni, nenamireni i nejaki, ali danas grabite silne zalogaje, i još i još… i dijelite svima oko sebe. Danas ste dvoje ratnika, lavovi iz plemena Judinog, silni i snažni. Odišete sigurnošću, snagom, hrabrošću, odvažnošću, ljubavlju, toplinom i domom, a najviše od svega odišete kao da ste JEDNO. Hodate kao primjer kojeg vrijedi slijediti, visoko uzdignute glave, znajući tko hoda kroz vas. Svaka prepreka vam je odskočna daska, svaki neuspjeh razlog za snažniji trening, svaka osoba koju sretnete prilika za Krista, a svaki dan novo bojište koje ste već osvojili. Nikada ne odustajete i pobjeda je jedino što prihvaćate. Nebo vama nije granica, već beskonačnost Božanske Ljubavi koja se ulijeva i samo će se nastaviti ulijevati u vas i blagoslivljati vaš dom i svačiji kroz vas.

Danas kada pomislim na vas, dolazi mi samo ovaj stih:
“Vi ste od Boga dječice i pobijedili ste ih, jer veći i jači je Onaj koji je u vama nego onaj koji je u svijetu” (1. Ivanova 4:4)

Volim vas i navijam za vas, zapalite Split🔥🔥🔥
Klara