„Čestitam! Trudni ste!“ – Riječi koje ne želiš čuti kada imaš 19 godina, kada se nisi ni raspakirala kako treba jer si se preselila zbog faksa na koji si teško upala. Riječi koje ne želiš čuti jer si tek na samom početku veze za koju uopće nisi sigurna u kojem će se smjeru razvijati. Riječi koje su me zabetonirale na licu mjesta. Imala sam osjećaj da će mi glava eksplodirati od svih emocija i misli koje su se komešale, no istovremeno sam izgovorila hladno, iako mi je od pulsa nabijalo u ušima: „Kako ju mogu prekinuti?“. Ginekolog mi je hladno odgovorio da bi pričekao do idućeg pregleda za 4 tjedna, ako ostanem pri istom stavu, uputit će me u bolnicu na pobačaj. Blijedo sam se osmjehnula, zahvalila i izašla iz ordinacije. 

Uopće se ne sjećam kako sam se vratila do studentske sobe. No nisam imala mira i otišla sam do dečka. Primijetio je da sa mnom nešto nije u redu, ali sam ipak odlučila novosti zadržati za sebe. Nisam uopće htjela dopustiti da me imalo poljulja u mojoj odluci o pobačaju. Iako sam se osjećala još gore, sama sam sebe uvjeravala da je to samo moja odluka. Prolazili su dani, no o ničemu nisam drugo mogla razmišljati osim o činjenici da sam trudna. Pokušavala sam svoje dane okupirati bilo čime, glupostima, no nije mi polazilo za rukom. I točno se sjećam, kako sam nakon faksa, kroz prozor tramvaja ugledala crkvu u Petrovoj ulici i kako sam samo izletjela na prvoj stanici i molila Boga da vrata crkve budu otključana. 

Čim sam prošla kroz vrata, kleknula sam na najbliže klecalo i u suzama samo mogla izgovoriti: „Oduzmi ovu kušnju od mene. Znaš što sam spremna učiniti, ne dozvoli da to zaista i učinim.“ Kada sam se isplakala i umirila, izašla sam iz crkve i vratila se u dom. Ništa me nije moglo umiriti. Što god činila, nisam mogla razbistriti misli. I, najgore od svega, nikome se nisam usudila reći. Nisam imala hrabrosti nikome izustiti koliko sam bila glupa, i što sam spremna učiniti. U međuvremenu, veza mi se raspadala. 

Dečko je osjećao da se nešto događa, da mu nešto tajim, ali nije mogao biti siguran što. Nikada neću moći zaboraviti prizor njega kako sjedi u kuhinji okrenut prema meni i kako mi govori kako zna da u trbuhu nosim nešto njegovo. Iako sam se nasmijala i rekla mu da ne priča gluposti, zapravo sam bila šokirana kako je zapravo dobro osjećao što se zapravo događa, zbog čega sam bila još samo jače potresena. Neprestano smo se svađali, no pokušavala sam sve nekako izgladiti jer sam mislila da će biti bolje kada pobačaj bude stvar prošlosti i kada budem opuštenija. Ali me nitko nije mogao pripremiti za ono što se počelo događati u mom srcu. 

Bez obzira koliko sam mislila da sam čvrsta u svojoj odluci i što sam odbrojavala dane do idućeg pregleda i što sam razmišljala kako ću nabaviti novce koji su bili potrebni za pobačaj, sa svakim danom bila sam sve osjetljivija prema bebi unutar sebe. Dok smo gledali neki film, dečko je zaspao kraj mene i u snu stavio ruku preko moga trbuha. Odmah sam izvukla mobitel kako bih to slikala iako tada ni samoj sebi nisam mogla objasniti zašto. I kada je slučajno izbrisao tu fotografiju dok je nešto radio na mom mobitelu, rasplakala sam se i raspala zapravo. A nisam imala hrabrosti promijeniti svoju odluku. 

I iako sam i dalje smatrala kako je to najbolja stvar za napraviti s obzirom na okolnosti, počela sam u svojoj glavi razgovarati s bebom koja je rasla u meni. Znala bih pogladiti svoj trbuh kada bih bila sigurna da me nitko ne vidi. Više nisam znala ni što da mislim ni što da osjećam. Ali sam se osjećala kao najgora osoba na cijelom svijetu. I sjećam se da sam taman došla na posao koji sam radila uz faks, da sam otišla na zahod i vidjela krv. No umjesto olakšanja, osjetila sam strah i bol. Ali krvarenje nije nastavilo, tako da sam idućih tjedan dana psihički bila na granici s ludošću. A onda opet ista scena, samo tjedan dana kasnije. Čim sam došla na posao, otišla sam do zahoda i vidjela krv. No ovaj puta krvarenje nije stalo, bilo je samo sve snažnije i javila se jaka bol. Tada sam bila sigurna da je trudnoća gotova. Kada je primijetio da krvarim, dečko me pitao je li sve u redu, no rekla sam mu da sam jednostavno dobila menstruaciju i da je sve OK. Nije mi baš povjerovao, ali je prihvatio moj odgovor. 

Sutradan sam nadobudno otišla sa sestričnom na kavu, praveći se kao da ništa nije bilo, ali su se bolovi toliko razjačali da sam se počela previjati na stolici. Uletjela sam na zahod, krvarenje je postalo nekontrolirano obilno i bolno i onemogućavalo mi je da se uopće ustanem. Ne znam koliko sam dugo ostala unutra, ali sam odmah poslije toga otišla do najbliže hitne. Već je pala noć. Hodnici na hitnoj su bili u mraku, a u čekaonici nije bilo nikoga osim mene. Svaka minuta mi je djelovala kao sat. Nakon naizgled vječnosti u ordinaciju me pozvao jako ljubazan liječnik koji mi je rekao da mu je jako žao, ali da ne vidi otkucaje kod bebe. Njegova ljubaznost i pažljivo odabrane riječi bile su mi poput melema na sve boli koje sam tada osjećala. 

Izašla sam iz hitne i odmah sam nazvala jedinu osobu za koju sam znala da je prošla nešto slično. Napokon sam izustila sve što sam držala u sebi sve te dane, jecala sam, plakala, pustila da me boli. Iako samoj sebi nisam mogla objasniti zašto me toliko boli, zašto sam tužna jer je to bilo upravo ono što sam navodno htjela. Upravo to je bio moj odgovor na molitvu iz crkve. Ali izgleda da to ipak nije bilo ono što sam zaista htjela. No već je bilo prekasno. Sutra ujutro sam išla kod svog ginekologa na pregled koji mi je dao uputnicu za kiretažu. Izašla sam iz njegove ordinacije i rekla dečku da sam imala spontani, mudro šuteći da sam to znala svo ovo vrijeme. Zajedno smo otišli do bolnice, gdje me on morao ostaviti.

Ležala sam satima u nekoj sobi dok nisu došli do mene. Pozvali me u ambulantu i započeli s kiretažom. Bez predstavljanja, bez objašnjavanja procesa, bez pitanja kako sam, samo su mi rekli da će me sada uspavati i to je to. Iduće čega se sjećam je ponovno ista soba u kojoj sam bila prije kiretaže. Ali ovaj puta je u krevetu do mene ležala još jedna žena. Iskreno, nije me baš bilo briga. Počela sam plakati, zapravo, gušila sam se u suzama. S jedne strane, osjećala sam se poput bezvrijedne životinje koja nije dostojna niti da joj se kaže što će se s njom raditi, s druge strane sam se osjećala kao ništa bolje nisam niti zaslužila s obzirom na svoje misli i djela koje sam imala prethodnih tjedana, a ujedno sam bila i iznimno tužna jer sam izgubila svoju bebu. To jako neželjeno biće koje sam zavoljela, iako sam se svim silama trudila da se to ne dogodi. U blizini bolnice me čekao dečko koji ni sam nije znao kako bi reagirao niti što bi mi rekao. Ali s obzirom na to da nisam znala ni ja, samo smo nastavili šetati zajedno prema njegovom stanu.

Otada je prošlo dosta godina, taj dečko i ja smo ostali zajedno. U nekom trenutku sam mu priznala sve. Nije mi bilo lako, ali sam skupila hrabrosti. Kada sam mu priznala imala sam osjećaj da je netko skinuo s mene teško olovo koje sam godinama vukla. Ali najveći teret mi je skinuo Isus. Kada sam Ga upoznala onakvim kakav zaista jest. Pun ljubavi, suosjećanja, razumijevanja, oprosta. U suzama sam Ga molila da mi oprosti moju neljubav prema tom malom nedužnom biću. Jer da sam ga odmah voljela, onako kako je zaslužilo, možda ne bi otišlo od mene. Možda ne bi umrlo. Bez obzira na to što sam imala spontani, osjećala sam se krivom kao da sam ga ja ubila. No Isus me razumio, uzeo je moju bol, moje grizodušje i dao mi je tako dugo traženi mir i oprost. 

Naišla sam na knjižicu u kojoj su bile zapisane objave velikih Kristovog slugu, između kojih je i objava Emanuela Swedenborga koji je zapisao što se događa s djecom koja prerano napuste ovaj svijet. Naveo je kako izgleda njihov boravak u Raju, kako ih se poučava, kako se brine za njih i koliko su neizmjerno sretni i blagoslovljeni tamo. Svaku riječ sam upijala cijelim srcem i dušom, suze su mi klizile niz lice od ogromne Ljubavi koju ima moj Nebeski Otac. Samo sam Mu zahvaljivala na tome koliko je predivan i kako zaista misli na sve i odgovara na sva pitanja i sve čežnje srca i duše.

I dalje svake godine na taj datum budem tužna, ne mogu si pomoći. Razmišljam o tome kako se to sve moglo ljepše razviti, kako bi bilo da je ta dušica i danas s nama. I onda se pomolim Isusu da da našoj bebici svu ljubav koju joj mi nismo mogli pružiti i umirim se znajući da je ona sretna, zaštićena, preblagoslovljena i s Njime.

Anonimna čitateljica