Sorry stari, od nas se očekuje više

Evo jedan realan muški razgovor između mene i tebe. Cure, ne miješajte se, nije vaša kategorija, ovo je između nas muških, onih koji bi trebali biti stup i uporište obitelji, kojima je povjereno ono što nikome drugome ne može biti dano. Moramo stati na loptu i sagledati situaciju i procijeniti tvoje trenutne performanse.

Vidiš, time što si postao suprug sam si sebe stavio u poziciju da se neke stvari očekuju od tebe. Time što si napravio dijete i postao otac te su se odgovornosti još daleko više proširile. Time što ti je povjerena obitelj koju si dužan voditi samo ukazuje na činjenicu koliko se očekuje od tebe. Nitko drugi to ne može osim tebe. Nitko drugi ne bi ni trebao. Tvoja žena ne može pokriti onu ulogu koju je Otac namijenio za tebe, kao što ni ti ne možeš pokriti ulogu majke. Svakome od nas je dano da nosi svoj križ i potom polaže račun za svoje postupke.

Baš kao što je feminizam iskrivio sliku žene i generacijama mladih žena usadio krive vrijednosti i ideje o sebi i svojem odnosu prema muškarcima, baš tako su i muški prestali imati pravu sliku toga što bi trebali biti i u što bi se trebali izgraditi. Mi smo generacija muškaraca koji su premekano odgojeni, koje su mame uglavnom tetošile i umjesto nas radile sve teške poslove. Prije 100 godina takvo se muško nije ni moglo oženiti, jer ga nitko nije smatrao pravim materijalom od koje se zdrava i otporna obitelj može izgraditi. Danas, takvi su postali mainstream, a one prave, požrtvovne, bogobojazne snažne muškarce u Kristu se jedva i može naći.

Oslabljeni, izgubljeni, sebični i fokusirani na zadovoljenje vlastitih strasti ulazimo u brakove, osnivamo obitelji, podižemo djecu i bivamo nošeni bez smisla i usmjerenje vjetrovima koji pušu kroz život, cijelo vrijeme tražeći način kako da dobijemo to što želimo a da se nekako ne promijenimo. Ili barem da ne moramo dati ništa više. Iz pozicije zone komfora promatramo i kritiziramo sve što bi drugi trebali promijeniti i bavimo se temama na koje nikada nećemo moći utjecati. Vjerojatno zato da ne bi trebali zaći u one teme koje bi od nas zahtijevale promjenu, što bi onda stavilo dodatni teret na naša slabašna nerazvijena leđa.

Je l’ može to netko drugi? Je l’ možeš ti mamice? A ti ženice? Tko će mi oprati veš, tko će mi skuhati, tko će se pobrinuti za sve oko mene, jer tako sam navikao da se sa mnom radi. Zakopamo se u posao kao da nam je to jedina svrha u životu i očekujemo pohvale i uvažavanje naše obitelji, kao da je to nešto posebno što mi radimo, no iza toga često mi sebi gradimo težinu važnosti kako se od nas ne bi tražilo dati više. Nemamo vremena za djecu, ne ulažemo u brak, dosta nam je svega. Posao nas sve više umara, ili uzima još više naše pažnje. Nekima posao postaje i bijeg od kuće gdje su se izmaknuli i sve prepustili ženi na upravljanje. Povučeni od obiteljske sfere i obveza koje ona nosi, pokušavamo pronaći smisao u onome što nam jedino dobro ide, a zapravo bježimo od onoga što se od nas istinski očekuje. Očekuje se da budemo prisutni, uključeni u obiteljski život, da se zajedno sa svojom partnericom žrtvujemo sve ovo podići. Pokušavamo se izvući time što stavljamo novac na stol i time što naš posao ukućanima može priuštiti iskustva i stvari. No vrijeme curi i djeca nam polako izmiču dok užurbano odrastaju, dok godine lete.

Tko će ispuniti ulogu oca i zaista biti taj OTAC u obitelji? Kako smo to zamislili? Postoji samo jedna osoba za tu poziciju i žena ne može to nadomjestiti. Tko će ako nećemo mi prijatelju dragi? Možda naši prijatelji s posla koji isto tako dangube i zanemaruju svoje obitelji? Tko će djeci biti uzor života i primjer koji mogu slijediti? Tko će im prenijeti mudrost života kad smo sami sebi dali otkaz na mjesto koje jedino mi možemo ispuniti? Da bi sve to bili, mi prvo moramo biti tu i htjeti to učiniti. U nama mora kucati žila koja će se dati za njih. To su naši ljudi, to je naša žena, to su naša djeca, stari moj. Tko će ako nećemo mi? Ne sviđaju nam se karte koje su nam dodijeljene? Ne možemo se povući, ne možemo pobjeći. Ali ono što možemo jest igrati s onim kartama koje su nam dodijeljene i gledati kao da popravimo stvari oko sebe.

Postoji nešto u tom stavu gdje se nastavljamo truditi bez obzira na sve. Ne možemo biti savršen otac i muž i odmah posložiti sve figure, no možemo uvijek nastojati dati sve od sebe. Prvi korak je priznati u kojoj smo situaciji i što sve ovo govori o nama. Drugo je pokajati se pred Ocem i zatražiti oprost. Treći je otvoriti naše srce svojoj ženi i reći koje su nam sada namjere, što može a što još ne može očekivati od nas. Onda kreće prava odluka i promjena i okolnosti će se oko nas početi mijenjati. Ustrajmo u tome da postanemo ono na što nas je Otac pozvao u Kristu i da naša obitelj postane ono što bi mogla biti. Ustanimo na poziciju gdje se kroz nas mogu izliti blagoslovi koji inače nisu dostupni kad nisu ispunjeni uvjeti. Odlučimo se izgraditi u daleko boljeg muškarca nego onaj na kog nas je mamica spremala da budemo, ili kako nam je već život posložio uvjete. Odlučimo da ćemo postati muškarac vrijedan svoje obitelji i odgovornosti koja nam je dodijeljena.

Budimo ponizni i dođimo Kristu po snagu. Zna On, znaš ti, a bome znam i ja da to sve nećemo moći sam izvesti. Previše je toga i premalo snage. Al tamo gdje smo slabi Milost obilje. Snaga je dostupna ako ju zatražimo. On Svoju Milost daruje poniznima. Zagrabi. Možeš. Tvoje je. Možemo uspjeti i sebi i svojoj obitelji pružiti blagoslovljen život sa smislom i ciljem, te otpornost na sve promjene s kojima ćemo se morati suočavati.

Mudar budi prijatelju dragi!

Frano

8
(Visited 37 times, 1 visits today)

Leave A Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *