Jutros sam naišla na kratak video koji je potaknuo dublje preispitivanje osjećaja koji se u meni gomilaju u zadnje vrijeme. Naime, već dvije godine imamo želju preseliti u Zagreb. Kako bismo to ostvarili, bilo nam je nužno prodati stan. Htjeli smo s nekom zaleđinom doći gore, imali viziju kuće koju smo htjeli izgraditi, obiteljske svakodnevice koju smo htjeli postići. I naravno očekivali Isusov blagoslov u cijelom nastojanju. Ajme koliko smo blesavi bili!

Kako možemo reći da imamo Njegov blagoslov i da nam je On nešto omogućio ako ćemo mi sve napraviti sami? Prikazat ćemo da je kupnja našeg stana Njegova veličanstvena intervencija u našu situaciju? Zar od Njega zaista očekujemo samo toliko malo? Ili nas naš strah koči da očekujemo više zbog čega Mu dajemo samo toliko malo prostora gdje On može djelovati? Zašto nam je lakše gurati svojim slabim, premalim snagama nego se osloniti na Njega i Njegovu providnost? Jedini odgovor: nemamo dovoljno vjere!

Suprug je prije nekoliko mjeseci donio odluku da prestaje čekanje, s prosincem on seli za Zagreb! Ne čekamo prodaju stana, ne čekamo idealne uvjete, ne idemo financijski opskrbljeni. Idemo praznih ruku, ali ispravno usmjerenog srca! Prve misli i emocije su mi bile: Zar sad? Zar nije bolje čekati kraj školske godine? Pa kako on to misli mene ostaviti samu sa šestero djece? Zašto ne nađe neku lakšu opciju? Je li ovo stvarno jedini način? Ma sigurno Isus ne želi da to bude tako teško, mora postojati lakše rješenje, ugodnije rješenje. Strah, nervoza, sumnja, tjeskoba, nemir su emocije koje su dugo kolale unutar mene, ali sam bila dovoljno pametna da ih ne izgovorim naglas, da im ne dajem dodatnu snagu i još više prostora. Bila sam dovoljno pametna da znam da suprug mora preuzeti inicijativu, a da je na meni da mu budem što veća podrška i oslonac. Znam da su ionako i u njemu iste emocije, ako ne i gore. Svjesna sam da je i njemu teško, te da on također ne izgovara sve svoje bojazni iz istog razloga. Ali on je taj koji ima vodstvo. On je taj koji mora preuzeti inicijativu i učiniti pravi korak za cijelu našu obitelj. On je odgovoran. A ja mu želim biti podrška.

Puštam vrijeme da sve sjedne na svoje. Puštam Isusa da mi u procesu da mir, snagu i da me pripremi za ono što me čeka. Bolja organizacija svakodnevice je prvi korak. Nema vremena ni prostora za prazan hod. I tu, kao odgovor na moje unutarnje molitve, dolazi Tereza. Nudi mi savjetovanje u organizaciji svakodnevice, ispravno slaganje prioriteta, ali i svoju ljubav, razumijevanje i podršku. Pogledala sam samo prema gore i nasmiješila Mu se. Ok, jedan dio problema je u procesu rješavanja, kako ćemo riješiti drugi? Kako ću ja to sve bez njega? Kako da namirim potrebe djece za oboje jer on neće biti prisutan? Kako ću ja s dvije ruke obuhvatiti njih šest? Hvala Isusu, imam predivnu svekrvu, koja nam zaista uvelike nesebično pomaže, ali ona je baka, nije tata. Kako im ja mogu pružiti sve?

I jutros mi je došao odgovor i na drugi dio problema. 5 kruhova i 2 ribe su sve što mi treba. Ono malo što imam je sve što mi treba, ako Mu vjerujem. Ne može Isus učiniti čudo, ako ga ja pokušavam učiniti sama. Kao što mi se suprug uči bezrezervno prepustiti Njegovoj providnosti, to isto i ja moram učiniti doma. Moram Isusu vjerovati da će učiniti čudo, ne samo mom suprugu, nego i meni. Isto kao što čvrsto vjerujem, znajući da čini ispravnu stvar, da će Isus popratiti suprugovo nastojanje na načine na koje ne možemo ni zamisliti, jednako tako trebam čvrsto vjerovati da će i meni osigurati sve što mi je potrebno, i više, dok mi doma čekamo na Isusovu čudesnu intervenciju u Zagrebu, koja se neminovno hoće dogoditi. Ako sve imam namireno On mi ne treba. Ako sam već dostatna, On mi ne treba. Ali hvala Isusu jer nisam. Hvala Isusu jer sam slaba, puna mana, nedostatna. Hvala Isusu jer onda On može učiniti čudo, hvala Isusu jer onda On može iskoristiti mojih bijednih 5 kruhova i 2 ribe i nahraniti tisuće.

Hvala Ti Isuse jer si strpljiv s nama budalastima i jer nas toliko ljubiš.

Pusti Ga da On i s tvojim ribama i kruhovima također učini isto. Pusti Ga da s tvojih tristo ratnika porazi čitave vojske. Prepusti Mu se sa svojim manama, vjeruj Mu i doživi svoje čudo!

Grlim te.
Anja