Kad su naši dečki bili još bebe imao sam jedan važan razgovor s jednom mojom prijateljicom. Pričali smo o tome da li se djeci treba nametnuti vjera roditelja, ili ih treba odgajati u slobodi i pustiti ih da se jednog dana sami odluče i vide u što žele vjerovati. Argumenti za takvo razmišljanje zvuče “slobodno”, no u principu pokazuju vrlo velik propust u razmišljanju i shvaćanju ljudske prirode.
Ja sam odgajan u takvom jednom sustavu razmišljanja i u mojoj obitelji nije bilo žive vjere. Ako bi pokazali interes za vjeru, roditelji su nas pustili da idemo u školi na vjeronauk, no nikad nas nisu forsirali u tom smjeru, niti je vjera bila pitanje za stolom. TO je bio jedan odvojen aspekt života za one koji se time žele baviti. Nešto poput slobodne aktivnosti. Odrastajući u takvom okruženju nisam u sebi uspio ugraditi čvrste postulate zakona Ljubavi, razviti odnos Otac dijete s Nebeskom Ocem i vrlo brzo nakon sakramenta Svete Potvrde otišao sam iz Crkve i više se nisam vraćao. Jednostavno me svijet do te mjere povukao i pokazao se privlačnijim, da nije bilo dovoljno snage i protuteže na drugoj strani vage koja bi me zadržala u vjeri.
Tu sam vrlo brzo postao otvoren za mudrost s istoka, meditacije, bioenergiju, radiesteziju i slične prakse dok se moj um sve više i više udaljavao od Istine. U nekom mementu došao sam kraju mojih snaga i pokušavanja da budem bolje i Bog me susreo na onome mjestu gdje moj brod udara u greben svijeta i prijeti mi utapljanje. I baš tamo, u trenutku tog loma, On je poslao ni više ni manje nego svog učenika koji mi je prstom ukazao na Isusa. Od svega što sam mislio da bi mi moglo pomoći, zadnje sam mislio da će to biti Isus. No, ipak je to bio On. Čekao me cijelo ovo vrijeme da probudi u meni živu vjeru i usmjeri me na Svoj Put, ali sada u zrelim godinama i u većem stupnju shvaćanja moje pozicije kao palog bića i Njegove kao mog Spasitelja. Od tada na ovamo ja hodam za Njime i sve više živim za Njega i vjera je u meni postala nepokolebljiva.
Netko bi na ovom primjeru mogao pronaći upravo potvrdu svoje teze kako djecu treba pustiti da sami pronađu vjeru, no ako mene danas pitate što bi bilo najbolje za mene kao dijete, onda bi htio da me netko od malih nogu, učenjem i vlastitim primjerom, upravio u Put kojim m je ići. Volio bi da sam izbjegao toliko stvari po putu, toliko stranputica, stupica Neprijatelja i gomilu ljage koje se zalijepila na moju dušu dok sam izgubljen lutao. Sve bi promijenio i sve bi dao da sam od malih nogu bio s Isusom. Zato danas svoju djecu odgajam od početka u najboljem što znam i predajem im dalje ono što sam i sam spoznao. Vjera koja je živa kroz ljubav, neodvojiva od ičega u mom životu, spoznaja Krista koja prožima svaki aspekt moga bića. Na ovaj način osiguravam im najbolji mogući start i manje posla oko čišćenja duše kasnije. Brže će doći do cilja, od malena će rasti u mudrosti Božjoj, imati pravu spoznaju života i svrhe zbog koje živimo, a to zaista nije malo. Plodovi se već odavno vide u njihovim životima, pogotovo kad ih se usporedi s vršnjacima koji rastu po istoj metodi kao i ja.
Da se vratim na početak priče i razgovor s prijateljicom koja je pustila djeci da kasnije sama dođu do vjere. Nisu došla. Ni jedno ni drugo dijete. Sada su odrasli ljudi i žive potpuno svjetovne živote, a o vjeri vjerojatno ni ne promišljaju. Ali zašto je tome tako?
Vidite, djeca ne dolaze na svijet kao ‘tabula rasa’, već kao duša koja se utjelovila u tijelu sa zadatkom da pronađe Spasitelja i svrhu života na Zemlji, a to je preobrazba natrag u čistu Ljubav. On se mora osloboditi sve ljage, slabosti i mana koje su već došle s njom prije utjelovljenja na Zemlji. Ona nije čista posuda, bez obzira na to što to mnogi misle i zapravo svaki roditelj bi mogao primjetiti, kad promatra svoju djecu, kako ih nitko nije morao učiti da budu sebična, svadljiva i neposlušna, ali ih stalno i iznova moraš učiti da budu nesebična, dobra i poslušna. Ljudi dolaze s ugraviranom palom prirodom u njih same i tu su da se toga oslobode uz pomoć snage Spasitelja koji je za njih dao svoj život i objavio Božanski naum kako živjeti da bi to i postigli.
Stoga, ne odgajati djecu da hodaju tim Putem od malih nogu, je kao očekivati od ribe da neće zaplivati ako je vratite natrag u more. Sklonost svjetovnim užicima, zadovoljenju tjelesnih osjetila, biranje sebe ispred drugih, te brojne druge sklonosti tijela su dio njihove prirode. Kad staviš bananu, mlijeko i sir ispred majmuna, mačke i miša, znaš točno tko će što pojesti. Takvi su i ljudi bez Krista i bez jasne poduke o tome što bi oni trebali činiti ako se žele uzdići u visine i sazrijeti u Ljubavi.
Upravite djecu da hodaju pravednim putem od malih nogu i vidjet ćete koliko će dalje doći nego bilo koji njihovi vršnjaci kojima se pušta na slobodu da rade i misle što hoće. Jer, u suštini ta sloboda koju im roditelji žele, zapravo nije sloboda. Naše duše su zbog upravo spomenutih elemenata i dalje u vlasti Neprijatelja koji koristi te naše sklonosti da nas upravlja. On također zna da će majmun uvijek izabrati bananu i zato mu je neprestano nudi i vodi tog majmuna tamo gdje želi, a to je dalje od Krista i dublje u gustu tamu njegovog svijeta.
Moramo živjeti u svjesnosti da je ljudska duša stalno na ivici između dva svijeta i između dva gospodara. Ako mi svim našim silama nećemo stvarati prevagu za Krista i boriti se protiv zla koje uvijek želi prevladati, onda ćemo ovu bitku vjerojatno izgubiti. Pogledajte samo statistiku mladih i koliko ih otpadne od vjere nakon puberteta. Jednostavno ih odnese vjetrometina ovog svijeta. Tko je tome kriv? Vjeroučitelji u školi? Svećenici i popovi u crkvama? Pa jednim malim djelom i oni, ali najvećim njihovi roditelji kojima je povjerena sveta zadaća dovesti tu djecu na Svjetlo i predati im dalje istine vjere.
U idućem nastavku ti pišem kako vjera oca prelazi na njegovu djecu, ali i kako njegova mlačnost, površnost i svjetovnost ih također sprema za brodolom života.
Mudri budite, nije tako teško u današnje vrijeme.
Frano