Negdje tu

Negdje tu gdje duša dira Nebo,
gdje njezin omotač dira beskraj
i razum gubi svoj utjecaj,
negdje tu se može čuti
Tvoj glas koji odzvanja kroz vječnosti.

Negdje tu je spoj vremenog i bezvremenskog
taj toliko potreban dah koji oživljava moje suhe kosti.
Tvoja Riječ od koje vibrira moje srce,
ne mogu zaboraviti tu noć
kad sam Te prvi puta čuo.

Taj jedan trenutak kada su pala moja ramena,
kada je suza potekla niz moje grubo lice,
kada se glava spustila i izdah izašao,
kad je dijete čulo Tvoje korake.

Uvijek si bio tu,
uvijek pored mene,
uvijek me štitio
i usmjeravao moje stope.

Kad spoznam koliko sam malen
a Tebi neprocjenjivo bitan,
kad osjetim Tvoju čežnju za mojom pažnjom
i koliko me samo strpljivo čekaš.

Negdje tu,
negdje u beskraju vremena
pronaša si moje odmetnuto srce
i stavio me na Svoja pastirska ramena.

Nisam se protivio,
niti sam pružao otpor,
jer Tvoje Riječi bile su odveć poznate.
Kao da je cijelo moje biće
poznavalo rijeke Čiste Istine.

Koji trenutak, koja objava vječne ljubavi,
koji momenat prepoznavanja,
otvaranja mojih unutarnjih oči.
Kao prvi puta kad udahneš pravi zrak,
ili osjetiš toplinu Sunca na svojoj koži,
prvi puta izroniš na površinu
i rodiš se u nekoj potpuno drugoj dimenziji.

Da sam Te samo prije znao,
da sam Te barem ranije upoznao
i imao prilike duže biti pored Tvojih nogu.
Tko zna da li bi Te više volio
da nisam upoznao mrak
i osjetio boli života bez Tebe.

Sloboda koju dišem,
Ljubav koja sada iz mene zrači,
jednostavnost života
i beskrajna dubina Tvoje mudrosti.
Očaran sam sa svakim korakom bliže Tebi,
svaki puta me iznova osvojiš.
Svaka objava, svaki izljev Tvoje žive Riječi,
mene ostavlja razoružanim, predanim, osvojenim.

Zauvijek sam Tvoj
i nema ništa od toga ljepše.
Moj Oče, moj Isuse,
kakva sudbonosna prilika
da ponovo živim kraj Tebe.