Čim smo proplakali odvojiše nas od majke,
stavili na instrumente metalne i hladne
i u zasebne sobe s drugima koji tek progledaše.
U kući su spremili za nas odvojene sobe,
šarene i ukrašene ukrasima
što ničim ne liče na naše domove,
a kad su nam noge ojačale
poslali nas u vrtiće gdje neke druge žene
glume naše majke.
Dok smo mi prolivali suzu za suzom,
zaista smo nastojali razumjeti što to znači:
“mama mora sada ići, znaš da mora raditi.”
I tako slomljenog srca predali se onima
koji kažu da za nas znaju bolje,
većinu dana provodimo u sobama za razvijanje,
a samo jedno nam cijelo vrijeme nedostaje.
Razbolijevamo se i do deset puta godišnje
a oni u bijelom nam govore
da ne plačemo, ne vrištimo, ne padamo,
samo moramo malo stisnut zube
i da će nam od pikica stvarno biti bolje.
Kada je došlo vrijeme šalju nas još dalje
od onoga što nam jedino treba,
u nove prostorije osmišljene da nam napune glave,
a pred oči stavljaju slova
koja nikad ne govore o onome
što mi osjećamo da jest.
Nauče nas da šutimo i uguše našu razigranu divljinu,
utove nas znanjem koje nije od života
dok hladno sude nad svime u nama s čime smo došli,
što nas čini jedinstvenima.
Razvrstani u grupe, redove i stupce,
posloženi po brzini i visini kao idealni proizvodi tvornice,
odvajaju one iste među nama
i sude “Ti da, ti ne”.
Sve što nas čini djecom polako nestaje
dok razvijamo poremećaje, anksiozne depresije,
izgubljeni u moru opcija
a opet osuđeni na istu sudbinu nesretnika
kakve vidimo svugdje oko sebe.
Nitko nas ne razumije,
a ni mi kao da više ne razumijemo sami sebe.
To nije poremećaj kako nam govore,
to smo mi odvojeni od onoga
što nam jedno cijelo vrijeme nedostaje.
Neki odustaju, neki posustaju,
a ovaj hladan sustav se čudi novim naraštajima
kojima je sve gore i gore.
Očerupani i nerazvijeni dolazimo do pune godine
i gurnuti smo iz fabrika
u kojima nas nisu naučili ništa o životu
u život bez milosti i pun prašine.
Kao da nas stalno prati
ta jedna hladna mehanička ruka
i gura samo dalje,
pa zar to nitko, nitko ne primjećuje?!
Tek poneki uspiju i pronađu svoj put.
Većina hoda u tuđim poderanim cipelama
nastojeći shvatiti kako se živi ovaj prokleti život
za koji nam nisu dali nikakve upute.
Drugi dio, i to ne tako mali, propada,
noge su im klecave.
Srce im se ne može nositi s stvarnosti života,
oni odustaju, predaju se.
Većina nije zadovoljna sa sobom
niti pričom koja im je prodana.
Iako nesvjesni,
mi ćutimo da smo duboko prevareni.
Tek poneki podignu pogled prema Gore
visoko iznad prašine ove utrke miševa
i pronađu Milost koja ih čeka cijelo ovo vrijeme.
“Zašto je trebalo biti tako?
Čemu tolike rane
koje su nas satrle do izmaka naših snaga?
Gdje si bio Bože da spriječiš ovu nepravdu?
Gdje je bila tvoja ruka kada iz naših grudi iščupaše naše duše?
Sve je počelo u prapočecima, naučili smo kasnije,
našim drzovitim odlaskom iz Tvoje Kuće..
sve je počelo davno, davno prije.
Naša srca su puna ožiljaka od buntovnog ustanka
a na svojim leđima nosimo počela ovog stvaranja
kako bi pronašli Onoga
tko je ponio sve naše grijehe.
Ova Zemlja će proći, a naše suze će obrisati Netko
tko nas jedini razumije.
Otac čeka razmetne sinove da progledaju i shvate
da je ono za čime su cijelo vrijeme žudili
što su u svome biću duboko čutili
bilo udaljeno samo jednu molitvu srca
i jedno iskreno pokajanje.