Sinovi se razmetnuše

Čim smo proplakali odvojiše  nas od majke,

stavili  na instrumente metalne i hladne 

i u zasebne sobe s drugima koji tek progledaše.

 

U kući su  spremili za nas odvojene sobe,

šarene i ukrašene ukrasima 

što ničim ne liče na naše domove,

a kad su nam noge ojačale 

poslali  nas u vrtiće gdje neke druge žene 

glume naše majke. 

Dok smo mi prolivali suzu za suzom, 

zaista smo nastojali razumjeti što to znači: 

“mama mora sada ići, znaš da mora raditi.”

 

I tako slomljenog srca predali se onima 

koji kažu da za nas znaju bolje, 

većinu dana provodimo u sobama za razvijanje,

a samo jedno nam cijelo vrijeme nedostaje.

 

Razbolijevamo se i do deset puta godišnje  

a oni u bijelom nam govore 

da ne plačemo, ne vrištimo, ne padamo, 

samo moramo malo stisnut zube

i da će nam od pikica stvarno biti bolje.

 

Kada je došlo vrijeme šalju  nas još dalje 

od onoga što nam jedino treba, 

u nove prostorije osmišljene da nam napune glave, 

a pred oči stavljaju slova 

koja nikad ne govore o onome 

što mi osjećamo da jest.

 

Nauče nas da šutimo i uguše našu razigranu divljinu, 

utove nas znanjem koje nije od života 

dok hladno sude nad svime u nama s čime smo došli, 

što nas čini jedinstvenima.

 

Razvrstani u grupe, redove i stupce, 

posloženi po brzini i visini kao idealni proizvodi tvornice,

odvajaju one iste među nama

i sude “Ti da, ti ne”.

 

Sve što nas čini djecom polako nestaje 

dok  razvijamo poremećaje, anksiozne depresije, 

izgubljeni u  moru opcija 

a opet osuđeni na istu sudbinu nesretnika 

kakve vidimo svugdje oko sebe.

 

Nitko nas ne razumije, 

a ni mi  kao da više ne razumijemo sami sebe. 

To nije poremećaj kako nam govore, 

to smo mi odvojeni od onoga 

što nam jedno cijelo vrijeme  nedostaje.

 

Neki odustaju, neki posustaju, 

a ovaj hladan  sustav se čudi novim naraštajima

 kojima je sve gore i gore. 

Očerupani i nerazvijeni dolazimo do pune godine 

i gurnuti smo iz fabrika  

u kojima nas nisu naučili ništa o životu 

u život bez milosti i pun prašine.

 

Kao da nas stalno prati 

ta jedna hladna mehanička ruka

 i gura samo dalje, 

pa zar to nitko, nitko ne primjećuje?!

 

Tek poneki uspiju i pronađu svoj put. 

Većina hoda u tuđim poderanim cipelama 

nastojeći shvatiti kako se živi ovaj prokleti život 

za koji nam nisu dali nikakve upute.

 

Drugi dio, i to ne tako mali, propada, 

noge su im klecave. 

Srce im se ne može nositi s stvarnosti života, 

oni odustaju, predaju se. 

Većina nije zadovoljna sa sobom 

niti pričom koja im je prodana. 

Iako nesvjesni, 

mi ćutimo da smo duboko prevareni. 

 

Tek poneki podignu pogled prema Gore 

visoko iznad prašine ove utrke miševa

i pronađu Milost koja ih čeka cijelo ovo vrijeme. 

“Zašto je trebalo biti tako? 

Čemu tolike rane 

koje su nas satrle do  izmaka naših snaga? 

Gdje si bio Bože da spriječiš ovu nepravdu? 

Gdje je bila tvoja ruka kada iz naših grudi iščupaše naše duše?

 

Sve je počelo u prapočecima, naučili smo kasnije,

našim drzovitim odlaskom iz Tvoje Kuće.. 

sve je počelo davno, davno prije.

Naša srca su puna ožiljaka  od buntovnog ustanka 

a na svojim leđima nosimo počela ovog stvaranja 

kako bi pronašli Onoga 

tko je ponio sve naše grijehe. 

 

Ova Zemlja će proći, a naše suze će obrisati Netko 

tko nas jedini razumije. 

Otac čeka razmetne sinove da progledaju i shvate 

da je ono za čime su cijelo vrijeme žudili 

što su u svome biću duboko čutili

bilo udaljeno samo jednu molitvu srca 

i jedno iskreno pokajanje. 

13
(Visited 253 times, 1 visits today)

Leave A Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *