Godinama sam bila potlačena osjećajima brige i straha. Rekla bih da sam u tome bila prava majstorica. Brinula sam oko svega i svačega. U trenu sam znala „izrežirati” film katastrofe, i iako se nijedan od njih nije ostvario, mučno prebivanje u takvim mislima bilo mi je itekako stvarno. Bezbrižni trenuci bili su prava rijetkost. Nakratko bih znala osjetiti lakoću misli, no tada bih brže bolje upregnula svoj um, prekopavajući po mislima, tražeći tu jednu misao oko koje moram brinuti. Kad bih ju napokon našla kao da bih odahnula, vraćajući se ponovno u svoje poznato okruženje zabrinutosti. Bilo je situacija kada su moje brige bile donekle „razumljive“ no većinu vremena ja sam doista brinula oko nebitnih i još važnije nepostojećih stvari. Ponekad mi me osjećaj brige toliko pritisnuo da nisam mogla normalno funkcionirati, svjesna težine propuštenog legla bih u krevet pritisnuta grižnjom savjesti. Tada bih donijela odluku da ću sutra bolje, no unatoč svoj dobroj volji nisam imala potrebne snage za promjenu. U ovom nastavku podcasta odgovaramo na pitanje kako se oduprijeti osjećaju brige i straha te kako naučiti odvažno koračati zemaljskim putem u zaštiti Nebeskog Oca.

U ljubavi, 

Tereza