Novi počeci posebno me vesele. Brižljivo birani romantični planeri i kemijske olovke pastelnih boja koje klize po papiru. Svake godine, početkom siječnja Frano i ja sjednemo i „zasanjamo” godinu ispred nas. Ne razmišljamo o problemima, mogućim preprekama, samo puštamo snovima da se razviju. Toliko me to veseli.
No, ove godine nikako da krenem, mjeseci su prolazili a ja sam samo imala potrebu usporiti i odgovoriti si gdje sam i kako sam.
Iskreno si priznati gdje se ideja mog života susreće s Očevom voljom, a gdje se još uvijek pokušavam „izmigoljiti” unatoč tome što znam što bih trebala napraviti.
Zašto se imam potrebu „izmigoljiti?
Čega se bojim?
Priznajem li Ga dovoljno pred drugima?
Što znači priznati Ga pred drugima u mom konkretnom slučaju?
Jesam li ja stvarno donijela čvrstu odluku za Njega, usprkos svim nepovoljnim okolnostima?
Budno sam promatrala sebe. Davala si vremena i iskreno se preispitivala pred Njime. Ne da bi pronašla svoj put, već da bi u sebi pronašla pogrešne misli i uvjerenja koji me koče u tome da Mu još više dopustim da vodi moj put. Čekala sam dok se istinska žudnje i strahovi mog srca nisu mogla jasno napipati.
Jedno sam jutro rekla prijateljici kako bi voljela da Isus jedno jutro jednostavno dođe k meni doma da se sjednemo i da mi pokaže sljedeće korake. Nasmijala se na to, rekla je da bi to i njoj pomoglo.
Sutradan me srela u hodniku na poslu i rekla da je razmišljala o meni i da me htjela pitati znam li ja možda sada već koji su to koraci. Iznenadila me. Zatekla potpuno. Zašutila sam nakratko i rekla da znam.
To sam i mislila, rekla je ohrabrujuće.
Nisam mogla prestati misliti o tome što je rekla. Pa što je onda sa mnom, razmišljala sam stjerana nekako u kut. Što me priječi da krenem, čega se bojim, koji je najgori scenarij koji se može dogoditi? I čega god da sam se sjetila potpuno bi utihnulo pred ovakvim obećanjima:
Ne zapitkujte i ne mozgajte plašljivo o onome što vam se može dogoditi, već ostanite mirni i jednostavno čekajte na Očevu pomoć ako vas pritisne nevolja. Potpuno se oslonite na Mene Koji vas vodi gdjegod idete. Vaša snaga počiva u vašem dječjem povjerenju i poniznoj molitvi, jer Ja vas u tome neću razočarati i uvijek ću uslišiti vašu molitvu. Pa ipak, ne brinite i ne sumnjajte… Moja Očeva Ljubav će vas spasiti od svake opasnosti i poziv Mojeg djeteta neće nikad proći neopažen…Budite poput malene dječice. BD3624
Preispitala sam svoje motive na svijetlu Riječi i jasno vidjela kako me svaka ta moja nova odluka vodi jedan korak bliže Očevoj kući. I nisam si više mogla zamisliti osjećaj da unatoč tome nastavim zapitkivati i plašljivo mozgati o tome što bi se moglo dogoditi ako poslušam taj svoj glas srca iznutra.
Jednostavno sam iskoračila, potpuno se oslonila na Njega vjerujući da me neće razočarati i da će me sprovesti kroz svaku moguću kušnju i prepreku po putu.
Sad već neko vrijeme živim tu svoju odluku i svako jutro se budim s dubokim osjećajem zahvalnosti u srcu što sam ipak zakoračila, vjerovala Njemu, kad se sve ostalo u mojoj glavi suprotstavljalo tome. Koliko je već sada blagoslova ta odluka donijela u našu obitelj. A tek smo na početku.
Još je nekoliko velikih odluka pred nama. Nema mi druge nego nastaviti vjerovati, da će me Otac dočekati baš svaki put kad ja odlučim odvažno zakoračiti.
Uspijevaš li se ti oduprijeti negativnim mislima i prepustiti se Očevom vođenju? Piši mi.
Do sljedeće zgode,
Grlim snažno.