Kako u posljednje vrijeme sve više tata prati događanja ovdje na blogu odlučio sam se povremeno uključiti i podijeliti s vama pogled na odgoj iz moje očinske perspektive. Ovo je dakle moj prvi blog post ovdje na Maminom blagu. Nedavno mi se u molitvi otkrila priča koja me je ganula do suza.

Naš sin jako voli trčati. Zamišlja da ima u nogama raketni pogon i stalno negdje juri. Bili smo presretni kada smo konačno prepoznali jedan njegov talent i kad smo ga upisali na aktivnost gdje može trčati do mile volje. Kada trči na ulici s drugom djecom, brži je od djevojčica u trećem razredu. Jednog je dana u vrtiću osvanula obavijest o dječjem mini maratonu u kojem organizatori pozivaju se svu djecu da se uključe.

Moram priznati, ostao sam iznenađen nekim osobnim elementima za koje nisam bio svjestan da ih imam. Odjednom sam vidio svoga sina kako trči najbrže trči od sve djece i smatrao sam da bi se definitivno trebao okušati u utrci. Trudio sam se i bio dosta uspješan u tome da mu ne nametnem nikakav pritisak oko utrke, već da dođe tamo i da se zabavi. Rekao sam mu da nije važno tamo pobjediti i doći prvi, već da je najvažnije da trči najbolje što može i da pobjedi samoga sebe.

Na dan utrke, svi smo bili već prije devet sati u centru grada na glavnom Trgu. Nas petero :). Molili smo se Isusu za noge koje trče brže od vjetra!

Naš je Jurić bio jako uzbuđen i jedva da je mogao stajati na mjestu.

Moram priznati da ni meni nije bilo lako biti miran s tim ‘elementima’ oholosti u meni koji su željeli vidjeti mog sina, dakle mene, kako pobjeđuje. Baš sam se jako borio sam sa sobom i u nekom momentu sam si rekao: za tebe bi bilo bolje da on sada ne pobjedi, nego da pobjedi!

Startna crta.. nastupaju svi klinci predškolske dobi. Roditelji su jako “nabrijani” na rezultate svoje djece. U principu, svi gore spomenuti elementi za koje ja tamo na startnoj crti umirem i ne dopuštam da ‘ožive’,većina roditelja pušta da se skroz izraze, jer to ne prepoznaju kao nešto loše. Jedna mama pored mene govori svome sinu: ” Ti samo trči i guraj se i probij se laktovima naprijed, nemoj ostati pozadi i dozvoliti da te drugi prestignu!” Iako zaista razumijem da se ovaj svijet pretvorio upravo u TO, ta njezina rečenica me toliko probila u srce da su moje riječi prezira prema njoj brže izletjele iz mojih usta nego sam stigao stisnuti zube. Oprosti mi Isuse! 

Utrka je počela! Naš Jurić je startao među zadnjima. Kad sam vidio kako trče dečkići u prvome redu, bilo mi je odmah jasno da moj Jurić neće stići prvi na cilj u meni je tada umrla ideja o pobjedi. Dalje sam nastavio navijati svim srcem za njega i snimati kamerom kako trči. U cilj je utrčao u drugoj polovici. Pored njega utrčao je i taj mali dečko čiju sam mamu spomenuo iznad sav u suzama , “ruiniran” od pritiska što nije pobijedio. Bilo mi ga je toliko žao.

A eto i našeg Jurića, sav onako zbunjen u metežu klinaca, voditelji ih slažu u kolonu a njemu je samo jedno bitno: da vidi mene i moju reakciju.

Tata, jesam pobijedio?! Jesi sine, jesi! Pobjednik si! Trčao si najbolje što si mogao, čak brže od vjetra i pobijedio si samoga sebe! To je najvažnije i jako sam sretan i ponosan na tebe!

Valove emocija koji su me preplavljivali u tom trenutku kao ni ove koji me preplavljuju dok ovo pišem nije moguće opisati. Jasno vidim poveznicu te priče i priče o meni i mome Nebeskome Ocu.

Toliko sam dugo trčao ovaj maraton života na način kako me ovaj svijet odgojio, da osvojim trofej, da budem brži od ostale djece i toliko sam puta pao na pod i opet se dignuo i gledao drugu djecu kako su bolja i brža od mene i to mi je lomilo srce. Osjećao sam se kao neuspjeh, nebrojeno puta bio obeshrabren i u nekoliko navrata mislio odustati, jer sam mislio da jednostavno nisam sposoban za tu utrku.

Gledao sam u sebe i nisam vidio moga Tatu koji cijelo vrijeme navija za mene i cijelo mi je vrijeme podrška i samo me čeka širom raširenih ruku na Cilju da opet budemo savršeno jedno kao što smo jednom bili.

Nije mu bitno jesam li prvi došao do njega, nije mu bitno ni da li sam zadnji, jesam li stao pa ponovo krenuo, ono u što On gleda dok stoji tamo na Cilju jest moje srce koje daje sve od sebe. I neka sam sporiji i neka neki puta šepam i neka se neki puta ne trčim kao ostali, ali moje srce gori za Njega i moje srce daje sve od sebe.

I On to zna i na kraju će me zagrliti i reći: Bravo Sine, silno sam ponosan sam na tebe, pobjedio si samoga sebe. Volim te!

Nadam se da će te uspjeti pronaći sebe negdje u ovim redovima i da će vam ova drugačija perspektiva dati unutarnje snage da date petama vjetra i slobodnoga srca potrčite Tati našem u zagrljaj.

4