Kroz cijeli period od rođenja do prve godine, dijete slušanjem i promatranjem usvaja JEZIK kao “gradivni materijal” pomoću kojeg će kasnije doći do vrijednog sredstva komunikacije GOVORA. 

 

 

No, vratimo se sada opet na ranu komunikaciju, jer ako je svaka od njezinih faza uredna, kroz  njih se gradi i pravilno usvaja jezični sustav, a vidjet ćemo i puno više od toga.

A nakon devetog mjeseca dijete ulazi u fazu ŽARGONSKOG BRBLJANJA, za što često roditelji kažu: “ima neki svoj jezik” jer žargon zvuči kao govor, ali je prepun smiješnih riječi koje nisu razumljive i nisu prave riječi. 

 

 

Ova faza je iznimno važna jer priprema cijeli sustav (u mozgu kao i govorni aparat) na veliki događaj, a to je PRVA RIJEČ koja se pojavljuje oko prve godine. Također se isprepliće s pojavkom samog govora stoga se često proteže do druge godine.

 Dijete u ovoj fazi komunicira kada nešto ne želi, odguruje stvari, pruža ručice da ga dignemo kada želi, koristi geste za ostvarivanje svojih nauma (gesta pokazivanja, maše pa-pa, bravo, daj), razumije geste  i izraze lica kao i promjene tona u glasu, razumije i izvršava jednostavne naloge, imitira zvukove i radnje koje vidi i čuje, traži zvuk, traži imenovane predmete te jasno daje do znanja s kime želi ili ne želi interakciju.

 

 

Faza žargona nam je također zlatna faza jer u njoj više nego ikada trebamo uložiti vrijeme i promatrati dijete i njegove reakcije. Važno nam je iskoristiti vrijeme za malene, ali bitne poduke koje trebamo započeti u periodu od godine dana pa nadalje (vrijeme malo varira s obzirom na svako dijete). Ove poduke su nešto kroz što gradimo dublju komunikaciju između roditelja i djeteta te također dijete uvodimo u pregršt novih komunikacijskih situacija i samih sredstava kako bi naučilo izraziti sebe i svoju nutrinu. Da bismo se lakše kretali kroz tekst, podijelila sam poduke u tri kategorije koje su zaista svaka za sebe dosta opsežne, a to bi bile:

 

1. Usvajanje novih rutina

2. Učenje vršenjem jednostavnih naloga

3. Smanjenje nepoželjnih reakcija pri komunikaciji nezadovoljstva

 

 

Rutine su nešto što izgrađuje dobar dio djetetovog karaktera, stoga je važno uložiti vrijeme i energiju za usvajanje i utvrđivanje dobrih rutina. Iako dijete u ovoj dobi rutine usvaja po modelu, primijetit ćete kako će, kada uđe u dob od oko godinu dana pa nadalje, ono biti sposobno da uvedete neke nove rutine. 

 

Osim postojećih svakodnevnih rutina oblačenja, hranjenja, kupanja i sl. Ovo je izvrstan period za uvođenje malenih rutina kao što je vraćanje stvari na svoje mjesto, zatim pospremanje igračaka, pospremanje krevetića, odvikavanje od pelena (rutina odlaska na tutu) i slično. 

 

Ako je dijete imalo priliku vidjeti vas kako molite prije jela ili imate period za molitvu, ono će već do sada debelo sudjelovati u tome. Ako niste do sada to usvojili, ovo je odlično vrijeme kada možete i to usvojiti. 

 

Jer dijete je sada svjesno otvoreno za okolinu, traži odobravanje “nagradu” (u obliku zagrljaja, poljupca) za ono što učini i onda iskorištavamo djetetovo učenje po modelu i svjesnost o ponašanju koje ima posljedicu, kako bi što više toga usvojilo. Kako nove zanimljive stvari, tako i ono što se ne smije (npr. Ne smiješ dirati peć), dajući djetetu kroz sve to puno ljubavne podrške u vidu fizičkog kontakta ne bi li još više osnažili svoju konekciju s njim.

 

 

U dobi od oko godinu dana, naše će djetešce vršiti sve jednostavne naloge koje mu zadamo. Tako će na naš nalog baciti loptu, dati igračku, zagrliti seku, plesati i slično. No, jednu bih nijansu iznijela koja nam često promakne. 

 

Kada djetetu često dajemo različite malene naloge, ono postaje zadovoljnije jer nema veće radosti za dijete u toj dobi od toga da je roditelj radostan i to još zbog nečeg što je ono učinilo. Osim toga dijete se otvara za učenje novih stvari kroz vršenje jednostavnih naloga. 

 

Npr. Ako mu kažemo baci ove čarape u košaru za veš ili baci ovaj papir u smeće, ono isprva možda neće znati gdje je što i gdje što ide, pa će kao kod naše malene djevojčice, čarape završiti u smeću, a papirići u vešmašini. Ali s vremenom, kako će stalno uz našu pomoć i usmjeravanje vršiti jednostavne naloge, ono će naučiti da prljavi veš ide u košaru, a papirići u smeće. 

 

Naučit će nove pojmove i njihove funkcije i u njega ćemo kroz svoje upute tiho i neprimjetno graditi jednu poslušnost, koja će unatoč fazama protesta u kasnijoj dobi, stvoriti dobar temelj za pravu poslušnost koja nam treba kako bismo kao odrasli mogli slijediti Isusovo vodstvo u srcu.

 

 

Dijete od rođenja komunicira plačem. Kako raste i sazrijeva, tako sve manje koristi plač kako bi zadovoljilo potrebe ili ostvarilo što želi. 

 

U periodu od oko godine dana pa nadalje, dijete će već koristiti geste da bi došlo do nečega što želi, ali će se sve više početi pojavljivati problem kada ne dobije što želi, jer će početi ustrajno plakati, vikati, lupati, vrištati. 

 

Tu je ključna uloga roditelja. VAŽNO JE da dijete osjeti tu reakciju, da mu dozvolimo da se izrazi na taj “krivi” način jer ono ne zna drugačije. A i dijete u ovoj dobi mora doživjeti situaciju da bi ju moglo promijeniti. 

 

U ovoj je fazi iznimno važno za roditelje da su u miru, da promatraju svoje dijete kao maleno biće koje se tek uči svemu i ne zna što radi te da sebi daju prostora kako bi pravilno sagledali situaciju i došli do rješenja. 

 

Ovo nam je opet izvrsna faza jer se traži od roditelja da konstantno osluškuju svoju nutrinu i ono što Isus ima za reći. Važno je da vježbaju strpljivost i kontrolu nad svojim emocijama kako bi dali prostora djetetu da se izrazi i stvarno ga razumjeli, a snaga za to može doći samo kroz upliv s Neba u molitvi. Jer ne smijemo zaboraviti, mi roditelji rastemo i sazrijevamo baš kao i naše dijete.

 

Stoga, kada dijete odreagira plačem ili protestom, zadatak roditelja jest dati mu ljubav zagrljajem, poljupcima i nježnim riječima razumijevanja. Odvesti ga fizički od situacije, zatim ga uputiti kroz smijeh na ono što je dobro i ako je moguće, potaknuti ga na promjenu sredstva komunikacije. 

 

Živa mi je jedna situacija koju bih uzela za primjer, a može biti vrlo moćna ako ju se dobro usmjeri. Prije nekog vremena moja najmlađa jednoipogodišnja djevojčica započela je izražavati svoje nezadovoljstvo na nešto što seke naprave kroz griženje, stiskanje, čupanje, plač i ljutnju. Zahvaljujući iskustvu s dvije starije djevojčice, jasno mi je bilo da RJEŠENJE NIJE u tome da ju se pusti, već joj mudro moram dati prostora i pokazati kako da izrazi svoje nezadovoljstvo na prihvatljiviji način. 

 

Tako bih ju svaki put nastojala preduhitriti kada bih vidjela da slijedi ta reakcija i uzeti ju u naručje, kako nitko ne bi bio povrijeđen. Ponekad mi to ne bi pošlo za rukom, pošto ih je ipak tri, pa sam nastojala kada bi izrazila nezadovoljstvo odmaknuti joj ruke i zube od seka i uzeti ju u naručje. Davala bih joj puno poljubaca i grlila ju dok bi ona plakala i nešto nerazumljivo govorila. 

 

Ja bih joj što je nježnije moguće govorila da je ona dobra curica, da su seke drage i dobre i da ih ona voli. Moj govor je bio praćen i ljubavnim emocijama usmjerenim prema njoj, što je iznimno važno. Nastavila bih da ne smije čupati i gristi seke jer ih to boli. Onda bih uzela njenu ruku i dragala seke. 

 

S vremenom se njezina frustracija smanjila, negativne reakcije su se smanjile, ostao je plač, ali je počela u tim situacijama dolaziti meni i vući me za ruku da interveniram u situaciju koja joj je izazvala nezadovoljstvo. 

 

Tako je usvojila da griženje, stiskanje i vikanje nisu dobra sredstva komunikacije i da može doći do mame i tražiti pomoć. Naravno, ponekad joj se dogode i krive reakcije, ali ih je zaista sve manje. Kako raste, ulazi u nove faze ali je ovo vrlo vrijedna spoznaja na kojoj će se graditi buduće intervencije u njezino nezadovoljstvo. 

 

Jer ne zaboravimo, reakcije koje ukazuju nezadovoljstvo su komunikacijska sredstva, kriva, ali su i dalje komunikacijska sredstva koja su nam isto tako vrijedna jer dijete njima komunicira, daje nam informaciju što želi ili ne želi, a ujedno su nam materijal kojeg oblikujemo u nešto kvalitetno i dobro.

 

O ovoj posljednjoj poduci ćemo detaljnije i opsežnije govoriti u sljedećem postu jer osim komunikacije, obuhvaća i neke druge aspekte razvoja djeteta.

 

Period intencijske komunikacije izvrstan je period da se, ako već niste, posvetite dubljoj molitvi i proučavanju faza dječjeg emotivnog i psihološkog razvoja kako biste se na vrijeme pripremili za zahtjevnije situacije te osigurali sebi i djetetu nesmetan rast, jer ipak, rješenje za svaku zahtjevnu situaciju će biti stvarno rješenje jedino ako dođe kroz molitvu, iznutra.

 

S ljubavlju,

 

Klara