Moja malena jedno i po godišnjakinja me nerijetko uzima za ruku, prvo kaže: “mama”, vuče me po kući i pokazuje mi stvari govoreći otprilike ovako: hdjkejdbxiekejwilwkejdjfjjfjfjdjjdnd

Ona jasno daje do znanja, u ovoj fazi ponekad i riječima, ono što želi, što treba i dijeli predmet njenog interesa. To što ona čini zove se KOMUNIKACIJA.

Komunikacija je čovjekova reakcija na svijet u njemu i oko njega. Moja definicija bi bila, žudnja da dijeli svoj doživljaj svijeta koji ga okružuje i iznese svoje potrebe.
Komunikacija u sebi nosi geste, mimiku, znakove, zvukove, kretnje tijela i reakcije, kao i govor. Kroz komunikaciju se razvija jedna iznimno važna sastavnica, koja je preduvjet i za razvoj govora, a to je JEZIK. Naposlijetku se razvija i GOVOR kao najsloženije sredstvo komunikacije. No, o potonjim dvjema sastavnicama ćemo govoriti u sljedećem postu.

Vratimo se sada na našu prvu sastavnicu.

Komunikacija je temelj koji se kako ja vidim razvija još u majčinoj utrobi. Ta malena, još nepotpuno razvijena bebica ima reakcije na podražaje koje prima izvana i nesvjesno komunicira svoje stanje u trbuhu, a vidimo to jasnije kada je trudnoća veća.

Tako i kada se rodi, ona komunicira NEnamjerno, plačem, smijehom i različitim zvukovima. Iako nam svojim načinom komunikacije dijete nije direktno uputilo poziv, mi roditelji ga prepoznajemo kao nama upućen i rado odgovaramo na njega. Tako će dijete u ovoj ranoj fazi zaplakati jer je gladno, ali neće imati u svijesti to da kada ono zaplače, da će majka doći namiriti njegovu potrebu. Plač je u ovoj fazi jednostavno reakcija na glad.
Uslijedit će još mnogi mjeseci u kojima će maleno djetešce komunicirati nenamjerno, a roditelji će odgovarati na svaku njegovu potrebu kao da ju je namjerno komuniciralo. Zbog toga se ova faza naziva faza PREDINTENCIJSKE komunikacije.

Rekla bih da je ta rana faza komunikacije kao čvrsto savijeno gnijezdo za sigurno “rođenje” unutarnje veze majke i djeteta. Tu se postavljaju temelji za kasniji odnos prepun povjerenja i ljubavi. Stoga je ovaj nevjerojatan period i zamišljen da se u njemu majke više povezuju sa svojim Ocem u molitvi, kako bi što pažljivije i bolje osjetile svoje maleno djetešce, razumjele i na vrijeme odgovorile na svaku njegovu potrebu. Kroz molitvu i posvećenje primamo unutarnji osjećaj za dijete koji nam je iznimno potreban kako bismo zdravo i sigurno rasli zajedno s njime kroz odgoj, a razvijamo ga sve više, što smo bliže i rekla bih dublje u Kristu.

Iz mjeseca u mjesec pojavljuju se novi elementi komunikacije. Ako pažljivo promotrimo djetešce, vidjet ćemo nakon četvrtog mjeseca da se kao iz sna, dijete polako “budi” iz NEnamjerne (predintencijske) komunikacije. Iako još uvijek komunicira NEnamjerno, sa nekih 5 mjeseci dijete se počinje odazivati na ime. Počinje pokazivati veći interes za okolinu te se pojavljuje motorička, a i spoznajna potreba za kretanjem u prostoru kako bi došlo do željenog cilja. Dijete počinje vokalizirati, a nakon toga ulazi u fazu redupliciranog brbljanja gdje izgovara uzastopne slogove. U ovom dijelu prve faze komunikacije, mnogi roditelji počinju misliti da je dijete nešto namjerno reklo i učinilo, ali to još nije tako. Ono prilično nesvjesno nešto izbaci van i u tom procesu “razbuđivanja u namjernu komunikaciju”, približavajući se devetom mjesecu života, sve više primjećuje reakciju okoline.
U periodu do osmog mjeseca života, beba će se smijati svojim roditeljima kada joj se obrate ili ju uzmu u naručje. Gledat će ih u oči, gugutat će, vokalizirati i proizvoditi različite zvukove kroz dan. Dijelit će predmete svog interesa i uživati u interakciji s roditeljima, jasno ali ipak još uvijek nesvjesno im dajući do znanja da želi interakciju s njima. Plakat će ili negodovati samo kada je gladna, kada je pelenica puna, kada je umorna ili kada ju nešto boli/smeta. Možemo primijetiti da su plač i smijeh u najranijim mjesecima života glavna komunikacijska sredstva koja dijete nenamjerno koristi za zadovoljavanje svojih potreba.

U ovoj je fazi iznimno bitan kontakt oči u oči – dijete – roditelj, jer kroz takav kontakt jasno vidimo, izraženu kroz smijeh, djetetovu potrebu za komunikacijom i roditeljskom interakcijom, ali nas takav kontakt na vrijeme upućuje i na eventualno postojanje nekakvog odstupanja u komunikaciji.

Također bih navela jednu nevidljivu potrebu, o kojoj se rijetko priča, a dijete vrlo često jasno komunicira žudnju za time, a to je snažna potreba za čestim fizičkim kontaktom s roditeljem. Malene bebe trebaju kontakt, toplinu zagrljaja i mnoštvo poljubaca jednako kao i hranu. Na ovaj način razvijaju sigurnost u srcu i primaju Ljubav koja je gradivna sastavnica ljudske duše te plodno tlo za razvoj bilo čega Božanskog u djeci.

Nakon osmog mjeseca, a ponekad i malo kasnije kreće druga faza komunikacije, a zove se faza NAMJERNE ili INTENCIJSKE komunikacije. Naše djetešce sada već počinje kužiti da nešto što ono učini stvara reakciju u okolini. Tu se polako javljaju namjerne radnje i reakcije. Dijete počinje nereduplicirano brbljati (spaja različite slogove), počinje koristiti različite geste (pokazivanje, mahanje pa -pa…) te kako se približava prvoj godini, ulazi u fazu žargonskog brbljanja (ima neki svoj jezik). S pojavom intencijske komunikacije polako se razvija i združena pažnja. To je sposobnost da dijete dijeli pažnju s drugom osobom i usmjeri ju na neki predmet (npr. Roditelj pokazuje djetetu auto i dijete gleda u smjeru u kojem je roditelj pokazao i reagira). Također, u ovom periodu dijete je debelo svjesno da njegove akcije proizvode reakciju, ali i dalje istražuje i promatra okolinu. Promatra nas u odnosu na njega, braću sestre, nove i dobro poznate ljude, naše i njihove reakcije. Malo po malo počinje oponašati mnogo toga što vidi oko sebe te tako stvara već sad jednu prilično bogatu bazu potrebnu za pojavak prve prave riječi oko prve godine. Počinje sve više razumijeti i vršiti neke jednostavne naloge (npr. daj loptu) te jasno i namjerno dijeliti svoje interese. Svojim ponašanjima počinje svjesno upravljati svojom okolinom. To rano dječje istraživanje i promatranje kao i upravljanje okolinom bih prevela u rečenicu punu oduševljenja: “Što ja to sve zapravo mogu?!”

Period intencijske komunikacije je uistinu zlatan period u kojem uz puno molitve i pažljivo praćenje unutarnjeg osjećaja možemo postaviti temelje za buduću poduku o duhovnoj stvarnosti i našem Ocu Isusu Kristu. No, više o tome ćemo govoriti u sljedećem postu.

Za sada vas potičem da promotrite svoje dijete ako se nalazi u bilo kojoj od navedenih faza te uložite vrijeme u sebe i svoje dijete kako biste izgradili što je moguće više kockica u ovom čarobnom periodu.

S ljubavlju,

Klara