„Sposobnost čitanja se, naime, s jedne strane u našoj percepciji uvelike razlikuje od matematičke sposobnosti, tako da smo laki na riječima kad za nekoga kažemo da mu ide ili ne ide matematika ili kad kažemo da jest ili nije talentiran za matematiku, dok to uglavnom ne kažemo za čitanje. Čitanje većinom smatramo nečim gotovo prirodnim, za što je sposoban svatko, samo je pitanje želi li to ili ne (ne zanima ga, lijen je za čitanje, ne pronalazi nikakvo zadovoljstvo u čitanju), dok su matematika i druge prirodne znanosti nešto što ne može svatko.“
(Iz knjige Čitanje kao (spo)razumijevanje Anite Peti-Stantić)
3. Je li čitati uopće „prirodno“?
Svake godine kad u svojoj gimnaziji dobijem prvaše, upitam ih misle li da je čitanje prirodna aktivnost čovjeka. Skoro svi mi uvijek odgovore da jest. Poslije ih pitam smatraju li da čitanje i matematika imaju išta zajedničko. Osim što pripadaju „školi“, odgovaraju da ne dijele nikakve sličnosti. Međutim, u oba su odgovora u krivu.
Ljudi su skloni uvriježenim mišljenjima. Tako se primjerice za matematiku drži da je to predmet koji „ili vam ili, ili ne ide“, ali se velika većina slaže da je matematiku potrebno podučavati, i važno je cjeloživotno se baviti njome da bi se netko mogao nazvati „dobrim matematičarom“. Tko bi takvo što pomislio za čitanje?
No, idemo po redu.
Čitanje nije prirođeno čovjeku poput recimo govora. Dijete se uči govoriti oponašanjem govora okoline. No, ne možete očekivati da dijete gleda kako čitate te potom počne čitati oponašajući vas. Čitanje nije prirodna aktivnost, kao što ni matematika nije prirodna aktivnost urođena čovjeku. Do te se vještine dolazi učenjem, a učenje zahtijeva svojevrsno „reprogramiranje“ mozga, odnosno tjera mozak da svlada određene aktivnosti kako bi počeo obavljati neku novu funkciju. Za shvaćanje matematičkih operacija, kao i za čitanje, potrebno je provesti određene intelektualne procese koji uključuju reorganizaciju vizualnog korteksa, simboličko mišljenje i sposobnost apstrahiranja. Tek kad mozak savlada te procese, možemo govoriti o automatizmu. Tada kažemo da dijete zna čitati ili primjerice da zna zbrajati i oduzimati. To je stupanj koji većina ljudi ostvari.
Međutim, matematika s vremenom postane teška, i govorimo o djeci kojima matematika „ne ide“, a svjesni smo da je za neke matematičke operacije potrebno više vježbe. Čitanje također postaje teško, ali ne govorimo o djeci kojima „čitanje ne ide“, već o djeci koja „ne vole čitati“. I to ostaje tako. Djeca postaju „nečitatelji“, njihovo umijeće čitanja uglavnom se svodi na elementarnu vještinu odgonetavanja slovnih znakova, dok ih u školi uče kako „čitati s razumijevanjem“. Ovo potonje znači da mogu prepričati tekst i odgovoriti na pitanja ispod teksta koja zahtijevaju razumijevanje riječi, odnosa među likovima, uzroka i posljedice nekih ispričanih događaja i slično. Već je ta razina za mnoge zahtjevna i, ako nakon škole dijete više ne čita, zaboravit će razmišljati o tekstu. Zaboravit će postaviti pitanje „zašto“ ili „kako“, a to vodi do nesposobnosti kritičkog mišljenja, o kojem govore sve suvremene obrazovne reforme na svijetu. Na kraju krajeva, ako zaboravite čitati s razumijevanjem, neće vam pasti na pamet ni provjeriti informaciju koju ste pronašli na internetu – jer ste o tekstu zaboravili razmišljati. Ako to shvatimo ozbiljno, lako je doći do zaključka da je čitanje s razumijevanjem ključno za razumijevanje svega što se događa. Ključno je za razmišljanje u cjelini.
Posljednji stupanj čitanja naziva se dubinsko čitanje. To je umijeće čitanja kojim ovladaju oni koji čitaju na način da su sposobni proživjeti tekst tako da zbog pročitanog mogu promisliti o vlastitim postupcima i uvjerenjima, mogu se zapitati pitanja koja dosad nisu, mogu shvatiti snagu riječi na način na koji djeluje i sama božanska Riječ – tako da vas mijenja iznutra.
Kad je Isus govorio u parabolama, često se suočavao s nerazumijevanjem. Naravno, ne mislim da je to samo zato što učenici nisu ovladali dubinskim slušanjem/čitanjem, ali mislim da je sigurno dobrim dijelom bilo zato što nisu mogli proniknuti u višestruki smisao i dubinu svake riječi. Danas, kad ja kao cjeloživotna čitateljica čitam te parabole, nad svakim sam retkom sposobna meditirati, ostati u njemu sve dok ne shvatim da sam razumjela dovoljno dobro da kažem: sporazumjeli smo se. Sigurna sam da se, kad to pomislim, Isus nasmiješi. Ne znam to jer prepoznajem aktivnosti u svom mozgu. Znam to jer osjetim da sam sretnija. A to je, da se vratim na početak, itekako „prirodno“.
Preporuka uz treće pismo:
Anita Peti-Stantić, Čitanje kao (spo)razumijevanje
Anda Bukvić Pažin i Marija Ott Franolić, Velika važnost malih priča: Zašto i kako čitati djeci
Korana