Rafting, kapiranje i avantura s mojim dečkima

Nakon 2-3 godine planiranja i gotovo 12 godina sanjanja, ostvarila mi se jedna velika želja. Poveo sam svoje dečke na kampiranje. Osjetio sam da su dovoljno veliki (10 i 12) da provedemo par dana u prirodi i vidimo što će nam život staviti na put. 

Prijavio sam nas u jednu grupu  roditelja koji su organizirali trodnevni rafting na Kupi. Iz Korčule smo stigli u Zagreb kupiti još nekoliko stvari koje nam su nam nedostajale za kampiranje i onda ujutro ranom zorom do Severina na Kupi gdje smo se svi okupili. Stvari smo prekrcali u kombije koji nas je zajedno s raftovima prevezao do Broda na Kupi koji je bio naša početna točka. Nakon što smo prepakirali sve stvari u vodonepropusne bačve i ukrcali ih u raftove, naša avantura je mogla početi. Ukupno 6 roditelja i 12 djece u 3 rafta. Temperatura Kupe na početnoj točci oko 10 stupnjeva. Vani 28-32.

Od Broda na Kupi do graničnog prijelaza Vinica

Bilo je puno klinaca slične dobi kao i moji dečki, tako da su si brzo pronašli društvo. Tijekom dana bi se veslalo, stajalo na nekim lijepim plažama, klopalo, skakalo, plivalo, igralo se. Bili smo okruženi takvom predivnom prirodom da si imao osjećaj da se rehabilitiraš sa svakim zaveslajem. 

Predvečer bi stali na jednoj livadi i podigli bi kamp. Prava prilika za učenje organiziranosti, timskog rada, fokusa i sličnih stvari. Nakon što smo uspješno podigli šator i obukli na sebe trenirke (temperatura bi navečer pala na nekih 12 stupnjeva) bilo je vrijeme za kuhanje. Svi bi izvadili plinska kuhala i onda bi se pripremalo kako je već što donio, a klinci su jedva dočekali pečenje kobasica i kasnije sljezovih kolačića na vatri. 

Svi smo već u 21h bili u šatorima i spremni za spavanje, a čarobni zvuk žuborenja rijeke osigurao je da mirno utonemo u san. Budio sam se više puta tijekom noći da provjerim je li sve u redu, da li su pokriveni i naravno da nam medvjed nije ušao u šator 🙂 

Jutra bi bila posebna s maglom u planinama i uz Kupu, baš onakva kakva sam puno puta doživio ljeti na našoj staroj vikendici u Gorskom Kotaru. Rosna trava, sunce koje se jedva probija kroz vrhove zimzelene šume, miris vlage i svježina hladnog zraka, sve je to dio paketa atmosfere koje nemaš priliku gdje drugdje doživjeti osim na takvim lokacijama. Bilo je super gledati klince kako nakon doručka sjede na dekici i igraju Magarca. Nitko od njih nije palio mobitel 3 dana i bili su oni old school analogni klinci kao i mi. 

Nakon pakiranja kampa sve bi ponovno ukrcali u raft i krenuli dalje nizvodno po Kupi. Kupa je bila na optimalnom vodostaju da nismo imali zastoja i ne bi morali nositi raft preko plitkog korita, već bi samo klizili po površini. Mjestimice je bla duboka i tekla bi stvarno polako, pa bi imao osjećaj da veslaš po jezeru koliko bi sve polako išlo. No, svaki dan bi ipak prešli oko 20ak kilometara. Svakih možda 2 kilometra dolazi slap, bilo prirodni bilo betonski kojeg je čovjek izradio da regulira vodostaje rijeke. Već jedno 500m prije slapa čuješ njegovu buku i bazirano na zvuku posade u raftovima pokušavale bi ocijeniti koliko je velik slap. Uvijek bi očekivali neki ogroman slap gdje će možda biti neki brodolom, ali takvih slapova nije bilo. Iako je bilo brodoloma 🙂 

Kako bi se približili slapu, tako bi morali osjeniti kuda se može proći, ali ponekad uz najbolju procjenu usred slapa te dočeka veći kamen i raft ti zapne na njemu i onda odrasli moraju izaći iz njega i pogurati nasukane mornare. Treći dan nas je jedan slap posebno iznenadio. Nekako je došao iz ugla i nismo ga očekivali. Kako je bilo dosta vruće tako bi u dionicama između slapova skinuli sa sebe prsluk i kacigu. Klinci su se stigli obući, no ja nisam uspio dohvatiti ni kacigu ni prsluk. Neka velika oštra grana priječila nam je put, a slap nas je naveo direktno na nju. Kako sam ja bio prvi u raftu, tako sam primio tu grani i zanio raft u stranu, a Pavle koji je sjedio iza mene  i ja smo ispali iz rafta. I sad ona situacija kad nas slap nosi, ti se “topiš” u pola metra vode, Pavle plače i hvata ti se za vrat, a ti u svemu tome pokušavaš pronaći nešto za što bi se primio ili neko uporište na kojem bi se uspravio. Cijela drama je trajala 15ak sekundi i sve je završilo dobro. Ostala je samo odlična priča za dede i bake i prijatelje iz razreda.

Treći dan poslijepodne završilo je naše putovanje i svak je otišao svojim putem, a mi smo nastavili našu avanturu do Vodica gdje smo prespavali kod naših dragih Talijaša koji su nas i nahranili i dali nam toliko potrebni tuš. 

Preko Drniša do Vrličkog kraja

Idući dan iza ručka, iz Vodica smo krenuli prema unutrašnjosti Dalmacije preko Drniša do Vrlike, rodnog kraja naše drage prijateljice Ančice. Stali smo na visoravni iznad Drniša i ostali bez daha od krajolika. Krave su pasle suhu travu i uživale u prostranstvima svog zavičaja, a klincima je sigurno ostao upisan taj jedan osjećaj koji ovaj prostor nosi sa sobom. Doživjeli smo puno scena koje izgledaju kao da si izišao iz nekog filma. 

Izvor Cetine i jezero Peruča

Vrlički kraj je poznat po puno stvari, između ostalog po izvorima Cetine, a mi smo iskoristili priliku da umočimo svoje postojanje u najveći i najpoznatiji izvor. Temperatura je bila 8 stupnjeva, a naš hrabri Jakov je izdržao u njemu preko jedne minute prije nego se tresući izvukao van. Tek kasnije smo vidjeli znak da se ne smije unutra kupati, no to nije smetalo 20 drugih turista koji su isto tako bili zainteresirani za jedan hladni izazov. 

Prema preporuci mojeg prijatelja Ante, došli smo do jedne male oaze i mjesta koje mi je stvarno oduzelo dah. Podigli smo šator uz jezero Peruča, a lokacije se zove Topole, jer je okruženo šumom topola. Kako smo dolazili na lokaciju, tako nam je samo vilica ispala od prizora koje je nudilo zalazeće sunce. Pronašli smo jedno dobro mjesto, otvorili šator i otišli u šetnje vidjeti što je sve oko nas. Skuhali smo večeru i zapalili vatricu u jednom ograđenom i sigurnom prostoru. Kako se jezero Peruča polako ispušta tijekom godine, tako je mjesto na kojem smo mi digli šator prije mjesec dana bilo još uvijek potopljeno. 

Večernji razgovori uz pucketajuću vatru bili su nešto posebno. Imao sam osjećaj da imam priliku podijeliti s njima svoje srce, nekako ga otvoriti još više i dati im da me upoznaju na nekom drugom nivou. Osjećao sam da je prijenos velik i točno sam se nadao da će nam tako i biti. Prvih 4 dana našeg putovanja proveli smo u većem društvu i nekako ispucali iz sebe i zabavu i potrebu da se družimo i onda smo ostali samo nas trojica i ovi divni prizori. 

Idući dan dočekao nas je ništa manje lijep prizor i moram vam reći da postoji nešto stvarno posebno u tome kad se budiš s takvom pogledom “s balkona”. 

Bili smo već malo umorni i nismo žurili krenuti dalje. Proveli smo prijepodne čitajući knjigu “Tri dana u hramu” koja priča razgovore koje je mali dvanaestgodišnji dječak Isus vodio s farizejiam dok je bio u Jeruzalemu. Klinci su bili oduševljeni s njegovom mudrošću i odvažnošću i načinom s kojim bi odgovarao licemjernim farizejima. 

 

Bisko uz Cetinu

Naš dragi Andrija nam je otkrio još jednu lokaciju za kampiranje u blizini mjesta Bisko, a također na rijeci Cetini. Iako je lokacija bila kao izmišljena i prizori ponovno očaravajući, loše vrijeme koje je tutnjilo u pozadini i neko poludivlje društvo koje je tamo već podiglo svoje šatore nisu mi ulijevali povjerenje, pa smo nakon kupanja produžili dalje. 

 

Modro jezero

Za kraj našeg putovanja stigli smo Imotskog i Modrog jezera. Iako je već bilo relativno kasno oko 19:30, odlučili smo se spustiti do jezera i vidjeti da li se možemo okupati. Ovo mjesto je bilo nešto stvarno posebno. Tolika visina okolnih stijena je nešto što nemaš često priliku vidjeti. Osjećaj je kao da stojiš u bazenu ispod ogromne katedrale, eto ne znam kako bi vam to drugačije opisao, a temperatura ovog jezera je bila oko 18 stupnjeva, što je nakon 5 dana kupanja na 10ak stupnjeva prava topla kupka na nas trojicu!

Skakali smo neumorno s jedne stijene sve dok nije ponovno počelo grmjeti tamo negdje u visinama, a i dan se primicao kraju. Iako sam još imao neke opcije za kampiranje na putu do Korčule, osjetio sam da je došlo vrijeme da naša avantura završi. Kao da se zatvorio krug i iskusilo se sve što se trebalo iskusiti. Vratili smo se kasno u noći na Korčulu našim curama prepuni dojmova i nekih priča koje će tek tijekom godine izaći na površinu kad osvijestimo ljepotu i važnost toga što smo doživjeli. 

Ovo je bilo najboljih 6 dana koje sam proveo sa svojim dečkima. Imam osjećaj da sam im se cijeli dao i da su jako puno duha preuzeli od mene. Ne znam kako bi vam to opisao. Izlio sam se na njih s ljubavi i mudrosti koju imam, a oni su to sve popili i pohranili negdje u svoje srce. Upoznali su neku novu razinu mog srca i zavoljeli smo se još više. Jako sam zahvalan na tome… 

Ako ste otac onda bi vam definitivno preporučio ovakvo jedno putovanje. Nasamo s vašom djecom. Drugačije je to kad je mama ovdje. Cijela dinamika je onda drugačija. No ovako, imat ćete priliku doživjeti s njima nešto zaista vrijedno i životno i pustiti im da sami listaju stranice knjige vaše duše. 

Mudri budite, 

Frano

1
(Visited 65 times, 1 visits today)

Leave A Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *