Tata, jel ti znaš da sam ja jedini klinac u razredu koji još nema mobitel i da sam ja jedini klinac u koji mora sam zaraditi za mobitel?
Odgovoriti na to pitanje i ostati ustrajan u viziji koju imaš za svoga najstarijeg sina četvrtaša nije bilo nimalo lako, ali sam duboko udahnuo i odgovorio nešto u stilu: Znam Jakove, ali vjerujem mi da ćeš jednoga dana razumjeti zašto sam tako odlučio i siguran sam da ćeš vidjeti kako je to bila jedna od najboljih odluka za tebe. Kako smo došli do tog razgovora ću objasniti malo niže, a sada mi dopustite da objasnim što sve stoji iza takve jedne odluke.
Mobiteli među klincima su danas postali standard i kao da se granica kada je normalno da dijete dobije mobitel pomiče na niže i niže razrede, a sve mlađe i mlađe generacije nose sa sobom „pametne“ uređaje koji postaju sastavni dio njihovog bića. Generacije roditelja poput nas koje nisu odrastale uz mobitele to percipiraju kao nešto loše, ali opet ne čine ni blizu dovoljno da se odupru tom nemilom trendu naleta digitalne tehnologije. Ogromne količine novca gaming industrija su se „urotile“ protiv psihe vašeg djeteta da ga osvoje i odgoje kao konzumera njihovih proizvoda još od malih nogu i toga je jedan manji dio roditelja svjestan, no većina to ne percipira. No, osim što njihovi timovi psihologa (neurobihevioralni stručnjaci) analiziraju kako da stvore sadržaj koji će privlačiti najviše i najdulje pažnju djece, vaši mališani gube strahovito puno potencijala dok provode vrijeme igrajući igrice i buljeći u mobitele upijajući sadržaj vrlo upitne kvalitete. Dok ono konzumira sve što izlazi iz tog mobitela, ono se ne razvija gotovo ni na koji način, a najmanje na način koji je primaran za njihovu dob – igrom i kretanjem. O tome možete puno više naučiti kroz ovakva predavanja profesora Ranka Rajovića kojima smo osobno prisustvovali prije nekoliko godina i koja su još više utvrdila naš stav da dijete prije 10. godine nema potrebe imati mobitel niti provoditi vrijeme pred ekranima više od pola sata do sat dnevno.
Pola sata do sat zvuči neizvedivo, ali to samo pokazuje koliko smo mi navikli da je mobitel, tablet, računalo i tv jedna konstanta našeg života. No, ne mora i ne bi smjelo biti tako kod djece i to je borba u kojoj smo mi odlučili pobijediti. I tako je to valjda moralo biti da upravo kroz najtvrdoglavije dijete probijemo led i čvrsto postavimo granicu za mobitel ‘ne prije 10. godine’.
Prepuštanje povjerenja
Četvrti razred je počeo, a on je bio gotovo jedino dijete koje nije imalo mobitel. Stvar je užasno pogoršalo to što je bio potres u Zagrebu godinu dana ranije nakon čega su i oni hrabri roditelji pokleknuli i kupili svojoj djeci mobitel da se mogu javiti ako se što ne daj Bože dogodi. S desetim rođendanom tek na kraju školske godine malo malo je dolazilo pitanja mobitela, a najteže nam je bilo to što smo morali imati povjerenje u njega i našeg Nebeskog Oca da će on doći doma sigurno i ako će nešto trebati na putu od autobusa do doma da će se znati snaći i nekako doći do nas. Prisjetili smo se svih dogovora koje smo mi imali s roditeljima kad smo bili mali. Broj naših mobitela je znao napamet još od prvog razreda, a otvoriti usta i pitati za pomoć mu nije bilo problem.
Ništa od iPhona, ovakav je plan
Četvrti razred je prolazio, a on je nosio tu cijelu situaciju i nastojao na svojoj razini razumjeti zašto je ovako bolje za razvoj njegovog bića.. Slijedeće pitanje koje je nekako očekivano došlo bilo je: a koji ćete mi mobitel kupiti? Neki moji prijatelji imaju iPhone, neki imaju Samsung, nekima mobitel košta 3000kn, neki imaju za 1000..
Ovako, iPhone ti ne možemo kupiti, jer takav jedan mobitel košta kao jedna moja plaća, tako da od toga ništa. A i kad bi ti ga mogao kupiti, vjerojatno ti ga ne bi kupio, jer ne mislim da je dobro za tebe da imaš tako skup uređaj. Niti ćemo ti kupiti mobitel za 3.000kn, jer ni mama ni ja nemamo tako skup mobitel. To je realno bacanje novaca, jer mobiteli traju 2-3 godine, a djeci i kraće, jer ga često razbiju. Plan je slijedeći. Mi ćemo ti dati 500kn za mobitel, a ti si izaberi koji želiš. Nakon nekoliko dana istraživanja, vratio se i rekao kako nema mobitela za 500kn osim onakvog kakvog ima prabaka, a onog kojeg bi on volio imati nema ispod 1.300kn. Na to sam mu ja rekao da će si onda u narednih 6 mjeseci (koliko ima do rođendana) zaraditi koliko mu fali.
Realni svijet
Moja ponuda da radi poslove oko kuće poput metenja, pranja auta, pospremanja garaže i slično za 15kn/h mu nije na prvu nikako dobro sjela. Pa čekaj tata, 15x6h=90kn!! Pa ja bi trebao raditi skoro 7 sati da zaradim tek 100kn?! Ništa od toga!, rekao je i otišao u sobu. No, idući dan se vratio s protuponudom od 50kn/h koju sam morao odbiti uz objašnjenje da mu mama ima skoro toliku satnicu s dva fakulteta, a on nema ni 4 razreda osnovne. Kako je studentska plaća 12-25kn/h, mislim da je za jednog četvrtaša 15kn/h čisto solidno. Idući dan je pristao. Ubrzo je izračunao da ako radi svaki dan nakon škole dva sata, da će za mjesec dana zaraditi 900kn i time riješiti svoj problem, no morao sam ga ponovo razočarati da mu nažalost ja ne mogu platiti 900kn mjesečno, niti izmisliti toliko posla koje bi on mogao raditi, jer prvo ja moram zaraditi dodatnih 900 kn da bi onda mogao njega platiti. Sav je bio rastresen od malo mogućnosti i realnih okolnosti koje sam mu stavio na raspolaganje, no uhvatio se posla i tokom idućih šest mjeseci malo po malo skupio ostatak novaca.
Tata, zašto sam ja jedini klinac koji mora raditi za mobitel? Zato što te želim naučiti neke vrlo vrijedne lekcije. Želim da naučiš kako je to fizički raditi vlastitim rukama i želim da budeš ponosan na sebe što si radio i zaradio toliki novac. Želim da znaš kako novac ne pada s neba, nego nas je Bog obdario s sposobnosti da ga svojim trudom zaradimo i bez tog truda u životu neće ni biti novca.
Kada je konačno došao rođendan kupio si je svoj prvi mobitel. Vlastitim novcima koje je sam zaradio. Malo su dodali i bake i djedovi, ali većinu je skupio sam. Bio je izrazito ponosan, tim više što si je kupio najnoviji model kojeg nitko drugi u razredu još nije imao.
Kroz cijeli proces zarađivanja bilo mi je prekrasno gledati kako se nije ustručavao da počasti i brata i seku kad je bila prilika. Pa šta mi je 30kn za njih, pa ja to zaradim za 2 sata, kaže i kupi svima kornet. Za razliku od većine njegovih vršnjaka, on je sada u rukama imao osjećaj kako je to raditi za jednu kuglicu sladoleda od 10 kuna i zato je počeo više cijeniti i naš novac.
Kasnije tog ljeta on i brat su došli na ideju da izrađuju prirodne dezodoranse BioFuntastic i nakon prve runde proizvodnje i prodaje upitao sam ga: Koliko si sad zaradio? Rekao je 200kn. A koliko si sati radio? Sat vremena!, odgovorio je a na licu mu se rađala slavna Eureka!! Znači kada bi radio samo fizički posao zarađivao si 15kn/h, a kada si uključio i glavu i kreativu onda ti je satnica bila 200kn. I jedan klik se desio u glavi i tako se u njemu rodio poduzetnik. Priču o BioFuntasticu svakako pogledajte ovdje, a možete ga naručiti i u našem web shopu i tako podržati dječje poduzetništvo.
Mjeseci koji su uslijedili nakon dobivanja mobitela obilježile su konstantne borbe za vrijeme koje provodi na njemu i u tome nam je dosta pomogla aplikacija Family link od koja omogućava gotovo potpunu kontrolu nas roditelja nad njegovim mobitelom, od aplikacija koje će instalirati i vremena koliko će ih moći koristiti, do sata kada se mobitel ujutro upali i navečer ugasi.
Danas, godinu i pol dana kasnije mobitel i dalje može koristiti samo sat i petnaest minuta u danu, a nakon toga samo sms i pozivi. Igrice su mu omogućene samo vikendom i to sat vremena u danu. Za mjesec dana mu brat ima rođendan, no on je potpuno drugačije dijete. On bi najradije htio imati Nokiu 3310, set za preživljavanje i po mogućnosti liniju alata od Makite.