Sestra i šogor su bili kod nas u posjeti i sjedimo za stolom i pričamo kad ono ulazi naše troje djece u dnevni boravak, Jakov i Pavle nose Sunčicu kao neki balvan i igraju se gusarskog broda ili tako nešto slično. Sestra pogleda šogora i kaže: Evo, ovako izgledaju djeca koja doma nemaju TV. :)))))))))))

Kao prvo, htio bi naglasiti jednu stvar koja je očita sama po sebi a to je da se djeca oblikuju kroz iskustva u kojima se nalaze. Drugim riječima, sve što ih okružuje i pod čijim su utjecajem njih na neki način oblikuje. Iako sami dolaze sa nekim osnovnim karakternim postavkama djeca stalno upijaju utiske od okoline i na temelju njih oni sebe formiraju. Ja to volim zamišljati kao kipara koji stvara bistu budućeg čovjeka iz velikog komada gline. Generalno to nalikuje na glavu, ali je to daleko od gotovog proizvoda i svaki korak prema cilju nastaje kao intervencija kipareve ruke i alata. Analogno tome, djeca se oblikuju i uče o životu prvenstveno od strane svojih roditelja i onih s kojima provode najviše vremena.

Danas je potpuno normalno i prihvaćeno da djeca od najranije dobi provode vrijeme za mobitelima, tabletima i ispred televizora. ePrema jednom američkom istraživanju prosječno dijete 1950.g. je prvi put gledalo Tv s četiri godine, 2020.g.vprosječno dijete je već s 4.mj. izloženo digitalnom sadržaju, a 90% djece s dvije godine znaju koristiti mobitel/tablet. U RH predškolska djeca u pravilu pred ekranom provedu 2-4 h, a čak 50% roditelja ne shvaća koliko je to štetno za djetetov razvoj. To je stvarno veliki broj. Neka djeca provedu i do nekoliko sati dnevno “hipnotizirana” sadržajem, a roditelji su koliko toliko u redu s time zato jer ne gledaju neke „gluposti“ nego sadržaj koji je kao primjeren maloj djeci. No, dok oni tako naizgled bezazleno gledaju crtiće njima se u pozadini (ne)događaju neki važni procesi.

Djeca uče o svijetu oko sebe

Djeca se uče interakciji od likova u crtićima, uče kako se oni odnose jedni prema drugima, uče se što je normalno i ako se malo bolje zagledate u sadržaj, a trebali bi kao roditelj, vidjet ćete da je češće nego rjeđe ta interakcija malo „pomaknuta“, te da ne budi u djeci nešto plemenito, ne potiče ih previše na ljubav prema bližnjemu, a još manje na ljubav prema Bogu. Djeca su također u preranoj dobi izložena i ozbiljnijim američkim dugometražnim crtićima, koji su zato što su napravljeni i za odrasle, puni neprimjerenog rječnika, složenijih psiholoških odnosa među likovima i emocija o kojima djeca ne bi trebala ni razmišljati u toj dobi. Primjerice, zašto bi dijete trebalo u sebi imati koncept o izdaji prijateljstva, stradavanju, ili preljubu? Kakvo dobro to njemu donosi?

Upravo to pitanje bi si roditelji trebali stalno postavljati kada donose odluku za svoje dijete, jer zašto mu davati nešto što mu ne čini dobro, već mu čini loše? Nema neke logike. „Da, ali tako svi rade…“ ne smije biti linija vodilja našeg razmišljanja, već se moramo uzdići iznad toga i izboriti se za ono što vidimo da je ispravno.

Primjerice, mi doma nemamo Netflix, HBO, nemamo ni antenu za lokalne kanale. Imamo TV uređaj, ali ga koristimo samo kada laptop spojimo na njega da pogledamo neki birani sadržaj preko interneta.  Već smo time maknuli 90% pritiska kojeg bi klinci stavili na nas i mi kao roditelji filtriramo sadržaj kojeg će oni gledati. To znači da jednim uhom aktivno slušamo, ili ako smo u mogućnosti gledamo, što se pušta na TVu. Kod nas se TV pali povremeno, a ne da stalno gori i stvara ambijentalnu buku u kući. Za razliku od toga, kada klinci dođu kod naših roditelja, tamo televizija gori više-manje stalno i dostupni su svi dječji kanali koje pretplata nosi, a bake i dede onda imaju problem s time da djecu odlijepe od televizije i da se zabave s njima na neki normalan način. Istina, klinci su željni te vrste sadržaja i kada dođu negdje gdje je to dostupno oni rado na to navale, ali ne bi htio da zaboravimo prvu pretpostavku a to je da njih okolina oblikuje i nije svejedno da li su tome izloženi dva sata vikendom kada dođemo kod naših roditelja, ili svaki dan kod kuće. Djecu privlače brz izmjena slika u crtićima. Jednom kad se djeca naviknu na tako brze izmjene sadržaja, realno im sve druge “spore” aktivnosti postaju dosadne i nisu sposobni zadržati svoju pažnju na njima. Dolje niže vam kačim izvrstan članak o štetnom učinku crtića koji nam se serviraju kao edukativni, budući da dijete kroz njih usvaja koncepte kao što su brojevi, brojke i boje. Pojačajte zvuk na videu, usredotočite se na brzinu kojom se slike izmjenjuju i promatrajte svoje raspoloženje dok gledate takav sadržaj i budite iskreni sami prema sebi, želite li stvarno svoje dijete u najranijoj dobi izlagati takvom sadržaju.

Jarke boje, slojevita glazba, glasovi, zvukovi i sintetički efekti, konstantno poskakivanje i pokretanje kamere, višestruki predmeti u pokretu s pozadinom koja se vrti. Vjerujem da će te se složiti da je ovo ekstremno intenzivno hiper-stimulirajuće iskustvo za malo dijete. Pogledajte članak na Instagramu ovdje.

Isto tako pristup mobitelu i YouTube-u mora biti kontroliran, a koliko te kontrole je potrebno najviše ovisi o vama i specifično o vašem djetetu. Naša djeca nemaju svoj mobitel prije 10 godine, a i kad ga je najstariji sin dobio onda je pod kontrolom aplikacije kao Family link koja nam daje uvid u sve što se radi i gleda. Također je važno je da dijete u sebi razvije kritičko razmišljanje prema onome što gleda kako bi i sam mogao zastaviti sadržaj koji nije primjeren za njih.

Nasilje

Primjerice, naši sinovi koji su sada skoro 10 i 11,5 godina nisu gledali niti jedan horror, nisu vidjeli ubojstvo u filmu, ili seriji, nisu vidjeli nikakav seksualni sadržaj niti gledali nasilne ratne scene, ili tuču. Maksimalni domet nasilja koji su vidjeli je u razini filmova Mr. Bean i Sam u kući. Nisu ni gledali serije za klince koje su pune spletkarenja, preljuba, drame, ogovaranja i sličnih odvratnih ponašanja i na njima se vidi vrlo očita razlika od njihovih vršnjaka kojima je primjerice sasvim normalno da gledaju horrore, da ne mogu zaspati po noći, jer osjećaju da ih nešto progoni, koji gledaju UFC borbe, akcijske filmove, igraju igrice prepune ubijanja, klanja i sličnih za njih potpuno neprimjerenih sadržaja. Curice se pak ugledaju u razno razne Violete i onda kopiraju ista ponašanja što ih zapravo duboko korumpira dušu, jer su likovi iz takvih serija bezbožni i stvarno ukrivo. Mi smo odlučili da će naša djeca što je duže moguće gledati sadržaj koji u sebi sadrži nevine dječje misli i osjećaje, te ih potiče na dobro i plemenito ponašanje. 

Izlaganje djece tolikoj količini nasilja (a u nasilje se računa i verbalno nasilje) stvara u njima to da postanu imuni na stravu i nasilje, da počinju percipirati nasilje kao primjeren način kako se rješavaju problemi, da imitiraju nasilje koje vide i da se poistovjećuju s nasilnicima, ili žrtvama. Pronašao sam podatak da prosječni klinac u Americi do 18 godine vidi kroz medije oko 200.000 scena nasilja, ubojstva i sličnih grijeha.. Pustite da vam se taj podatak malo upije i onda pogledajte mladost oko sebe i vidjet ćete epidemiju ponašanja klinaca koje je otišlo skroz u krivu stranu.