Zašto naša djeca ne gledaju TV

Sestra i šogor su bili kod nas u posjeti i sjedimo za stolom i pričamo kad ono ulazi naše troje djece u dnevni boravak, Jakov i Pavle nose Sunčicu kao neki balvan i igraju se gusarskog broda ili tako nešto slično. Sestra pogleda šogora i kaže: Evo, ovako izgledaju djeca koja doma nemaju TV. :)))))))))))

Kao prvo, htio bi naglasiti jednu stvar koja je očita sama po sebi a to je da se djeca oblikuju kroz iskustva u kojima se nalaze. Drugim riječima, sve što ih okružuje i pod čijim su utjecajem njih na neki način oblikuje. Iako sami dolaze sa nekim osnovnim karakternim postavkama djeca stalno upijaju utiske od okoline i na temelju njih oni sebe formiraju. Ja to volim zamišljati kao kipara koji stvara bistu budućeg čovjeka iz velikog komada gline. Generalno to nalikuje na glavu, ali je to daleko od gotovog proizvoda i svaki korak prema cilju nastaje kao intervencija kipareve ruke i alata. Analogno tome, djeca se oblikuju i uče o životu prvenstveno od strane svojih roditelja i onih s kojima provode najviše vremena.

Danas je potpuno normalno i prihvaćeno da djeca od najranije dobi provode vrijeme za mobitelima, tabletima i ispred televizora. ePrema jednom američkom istraživanju prosječno dijete 1950.g. je prvi put gledalo Tv s četiri godine, 2020.g.vprosječno dijete je već s 4.mj. izloženo digitalnom sadržaju, a 90% djece s dvije godine znaju koristiti mobitel/tablet. U RH predškolska djeca u pravilu pred ekranom provedu 2-4 h, a čak 50% roditelja ne shvaća koliko je to štetno za djetetov razvoj. To je stvarno veliki broj. Neka djeca provedu i do nekoliko sati dnevno “hipnotizirana” sadržajem, a roditelji su koliko toliko u redu s time zato jer ne gledaju neke „gluposti“ nego sadržaj koji je kao primjeren maloj djeci. No, dok oni tako naizgled bezazleno gledaju crtiće njima se u pozadini (ne)događaju neki važni procesi.

 

Djeca uče o svijetu oko sebe

Djeca se uče interakciji od likova u crtićima, uče kako se oni odnose jedni prema drugima, uče se što je normalno i ako se malo bolje zagledate u sadržaj, a trebali bi kao roditelj, vidjet ćete da je češće nego rjeđe ta interakcija malo „pomaknuta“, te da ne budi u djeci nešto plemenito, ne potiče ih previše na ljubav prema bližnjemu, a još manje na ljubav prema Bogu. Djeca su također u preranoj dobi izložena i ozbiljnijim američkim dugometražnim crtićima, koji su zato što su napravljeni i za odrasle, puni neprimjerenog rječnika, složenijih psiholoških odnosa među likovima i emocija o kojima djeca ne bi trebala ni razmišljati u toj dobi. Primjerice, zašto bi dijete trebalo u sebi imati koncept o izdaji prijateljstva, stradavanju, ili preljubu? Kakvo dobro to njemu donosi?

Upravo to pitanje bi si roditelji trebali stalno postavljati kada donose odluku za svoje dijete, jer zašto mu davati nešto što mu ne čini dobro, već mu čini loše? Nema neke logike. „Da, ali tako svi rade…“ ne smije biti linija vodilja našeg razmišljanja, već se moramo uzdići iznad toga i izboriti se za ono što vidimo da je ispravno.

Primjerice, mi doma nemamo Netflix, HBO, nemamo ni antenu za lokalne kanale. Imamo TV uređaj, ali ga koristimo samo kada laptop spojimo na njega da pogledamo neki birani sadržaj preko interneta.  Već smo time maknuli 90% pritiska kojeg bi klinci stavili na nas i mi kao roditelji filtriramo sadržaj kojeg će oni gledati. To znači da jednim uhom aktivno slušamo, ili ako smo u mogućnosti gledamo, što se pušta na TVu. Kod nas se TV pali povremeno, a ne da stalno gori i stvara ambijentalnu buku u kući. Za razliku od toga, kada klinci dođu kod naših roditelja, tamo televizija gori više-manje stalno i dostupni su svi dječji kanali koje pretplata nosi, a bake i dede onda imaju problem s time da djecu odlijepe od televizije i da se zabave s njima na neki normalan način. Istina, klinci su željni te vrste sadržaja i kada dođu negdje gdje je to dostupno oni rado na to navale, ali ne bi htio da zaboravimo prvu pretpostavku a to je da njih okolina oblikuje i nije svejedno da li su tome izloženi dva sata vikendom kada dođemo kod naših roditelja, ili svaki dan kod kuće. Djecu privlače brz izmjena slika u crtićima. Jednom kad se djeca naviknu na tako brze izmjene sadržaja, realno im sve druge “spore” aktivnosti postaju dosadne i nisu sposobni zadržati svoju pažnju na njima. Dolje niže vam kačim izvrstan članak o štetnom učinku crtića koji nam se serviraju kao edukativni, budući da dijete kroz njih usvaja koncepte kao što su brojevi, brojke i boje. Pojačajte zvuk na videu, usredotočite se na brzinu kojom se slike izmjenjuju i promatrajte svoje raspoloženje dok gledate takav sadržaj i budite iskreni sami prema sebi, želite li stvarno svoje dijete u najranijoj dobi izlagati takvom sadržaju.

Jarke boje, slojevita glazba, glasovi, zvukovi i sintetički efekti, konstantno poskakivanje i pokretanje kamere, višestruki predmeti u pokretu s pozadinom koja se vrti. Vjerujem da će te se složiti da je ovo ekstremno intenzivno hiper-stimulirajuće iskustvo za malo dijete. Pogledajte članak na Instagramu ovdje.

Isto tako pristup mobitelu i YouTube-u mora biti kontroliran, a koliko te kontrole je potrebno najviše ovisi o vama i specifično o vašem djetetu. Naša djeca nemaju svoj mobitel prije 10 godine, a i kad ga je najstariji sin dobio onda je pod kontrolom aplikacije kao Family link koja nam daje uvid u sve što se radi i gleda. Također je važno je da dijete u sebi razvije kritičko razmišljanje prema onome što gleda kako bi i sam mogao zastaviti sadržaj koji nije primjeren za njih.

Nasilje

Primjerice, naši sinovi koji su sada skoro 10 i 11,5 godina nisu gledali niti jedan horror, nisu vidjeli ubojstvo u filmu, ili seriji, nisu vidjeli nikakav seksualni sadržaj niti gledali nasilne ratne scene, ili tuču. Maksimalni domet nasilja koji su vidjeli je u razini filmova Mr. Bean i Sam u kući. Nisu ni gledali serije za klince koje su pune spletkarenja, preljuba, drame, ogovaranja i sličnih odvratnih ponašanja i na njima se vidi vrlo očita razlika od njihovih vršnjaka kojima je primjerice sasvim normalno da gledaju horrore, da ne mogu zaspati po noći, jer osjećaju da ih nešto progoni, koji gledaju UFC borbe, akcijske filmove, igraju igrice prepune ubijanja, klanja i sličnih za njih potpuno neprimjerenih sadržaja. Curice se pak ugledaju u razno razne Violete i onda kopiraju ista ponašanja što ih zapravo duboko korumpira dušu, jer su likovi iz takvih serija bezbožni i stvarno ukrivo. Mi smo odlučili da će naša djeca što je duže moguće gledati sadržaj koji u sebi sadrži nevine dječje misli i osjećaje, te ih potiče na dobro i plemenito ponašanje. 

Izlaganje djece tolikoj količini nasilja (a u nasilje se računa i verbalno nasilje) stvara u njima to da postanu imuni na stravu i nasilje, da počinju percipirati nasilje kao primjeren način kako se rješavaju problemi, da imitiraju nasilje koje vide i da se poistovjećuju s nasilnicima, ili žrtvama. Pronašao sam podatak da prosječni klinac u Americi do 18 godine vidi kroz medije oko 200.000 scena nasilja, ubojstva i sličnih grijeha.. Pustite da vam se taj podatak malo upije i onda pogledajte mladost oko sebe i vidjet ćete epidemiju ponašanja klinaca koje je otišlo skroz u krivu stranu. 

 

 Mozak se (ne)razvija i to ima svoje posljedice

Prije 5-6 godina bili smo na predavanju Dr. Ranka Rajovića i možda od svega što sam tamo čuo najviše mi je ostala činjenica da ako dijete dnevno provodi 2 sata pred ekranima ono je zakinuto za jako puno motoričkih pokreta koji su neophodni za njegov razvoj. Dok sjedi pred televizijom dijete je paralizirano pred sadržajem i u njegovom mozgu radi vrlo malo centara. Eventualno dok igra igrice radi po dva prsta na svakoj šaci, no i to je neznatno malo u odnosu na to koliko se dijete razvija dok se igra i pokreće. Šteta je mjerljiva i znanstvenici  su to dokazali. Kada dijete dođe u školu i prođe testiranje, rezultati pokazuju epidemiju disleksije, slabe motorike i naravno poremećaja pažnje. Klinci su „puni energije“ i jako im je teško pratiti dosadni sadržaj škole, jednim djelom zato što su navikli na puno dinamičnije sadržaje. Puni energije drugim riječima znači da su puni nemira, a to ima svoje repove upravo kroz oblikovanje koje su prošli u prvim godinama svog života. Kasnije će stručnjaci tome prikačiti naziv ADHD, koji vjerojatno za razlog neće imati nekakvu urođen uzrok već će biti posljedica pretjeranog izlaganja djece neprimjerenim sadržajima. 

Ako ste se rodili još u 80 ima kao nas dvoje, onda ste koliko toliko imali šanse za djetinjstvo bez tehnologije i vjerojatno gledate na svoje djetinjstvo kao neko vrijeme kada ste stalno bili vani,  igrali se od jutra do mraka i svijet je bio potpuno drugačiji. Danas, osim ako vi takvu priliku ne stvorite svojem djetetu, ono se neće igrati vani, nego će radije biti u kući prikovano za ekrane i time biti zakinuto za toliko puno pokreta i prilika za razvoj i učenje da je to kasnije nenadoknadivo za mnoge. Djeca se danas jedva znaju popeti na drvo, dodavati loptom i slične stvari, a igru u dvorištu, ili na cesti gotovo da i ne poznaju. Sve ono što smo mi činili i uzimali zdravo za gotovo dok smo odrastali njima je sada praktički nezanimljivo, jer zabava koju oni imaju je daleko više zarazna od toga da primjerice vise na drvetu.  

 

Stvaranje ovisnosti od rane dobi

Sigurno ste to vidjeli, dijete koje plače i “baca se po podu” , jer mu roditelj ne da mobitel i onda kad popusti onda kaže: „E, ne znam što da radim, mali je ovisnik o mobitelu.“ I to je dobar komentar, no s obzirom da se dijete ne rodi s mobitelom u pelenama, već ga je upravo roditelj naviknuo na mobitel od rane dobi, onda možemo očekivati takve rezultate. Mobitel pušta crtić, mobitel pušta glazbu, preko mobitela se vidimo s dragim ljudima, itd. 

Tko ga je naučio da za vrijeme jela gleda crtiće? Naravno da mu je sada nezanimljivo u miru jesti za stolom kada je do sada stalno spajao proces hranjenja s zabavom koju daje mobitel. Sjedne u auto, dobije crtiće. Dođe u dućan, crtići da bude miran. Plače, crtići. Protestira, pustit ćemo crtiće da se smiri. Ne može zaspati, crtići će sve riješiti. I onda dođe neka situacija gdje nije normalno da ima crtiće kao što je obitelj u crkvi, ili klupa u školi i onda očekujemo od djece da znaju sama od sebe biti mirna i ne vidimo da je to jedna vještina koju ih sami nismo naučili. A da je vrijeme bilo uloženo u mirne aktivnosti, pričanje priča i igre koje razvijaju duboku pažnju, slušanje smirujuće i plemenite glazbe, itd.. njihovo biće bi se drugačije oblikovalo i ne bi pokazivalo takve smetnje.

Djeca trebaju biti okružena sa okolnostima koje će stimulirati razvoj i uma i duše. Upravo o tome Tereza govori u svom podcastu za podizanje djece predškolske dobi i iznimno je važno da roditelji točno razumiju zadaću koja je stavljena pred njih i da ne popuste pritiscima okoline i današnjem standardu digitalizacije, već da svojoj djeci kreiraju sredinu gdje će cvjetati i srce i um i iz koje će izaći jedno izbalansirano toplo ljudsko biće.

Sigurno će neki reći da se djeca trebaju pripremiti za realni svijet, no moj argument je zašto bi djecu oblikovao u nešto što ne bi htio da jednog dana ima u sebi? Jel želiš da ti kćer bude spletkarošica, da trača i ogovara prijatelje i da mijenja dečke kao majice? Jel stvarno misliš da je dobro da ti sin agresivan, nemiran i zabijen u sobu i provodi dane igrajući igrice u virtualnom svijetu? Itd, itd.. Ako ne želimo da to razvijaju u sebi, sve mora krenuti od nas, jer mi udaramo temelje za njihove živote. Ako mi to ne napravimo kako treba, onda po meni nismo ni dostojno te uloge.

Eto, to su neka naša promišljanja, a sad nas zanima što vi mislite? Na dnu ove stranice je sekcija s komentarima, unesete svoj mail i komentar i dopisujemo se!

Frano i Tereza

5
(Visited 143 times, 1 visits today)

8 Comments

  1. Anja 16/09/2022 at 07:03

    Jako poučan tekst koji pogađa u sve srži. Svaka čast! Hvala na ovome! ❤️

    Reply
    1. Frano 16/09/2022 at 07:58

      Tema nam je stvarno dosta bliska, a ovi videi sto sam ih okacio stvarno otkriju dodatne probleme koji se razviju pretjeranim koristenjem ekrana.

      Reply
  2. Vlatka 18/09/2022 at 07:56

    Super tekst!!! Apsolutno se slažem…iako dosljedno ne provodim :(.
    Trudim se, imamo i Familiy Link i sve to, al eto…iako sam razmišljala već o ukidanju tv- jer sam zaključila da će mi tako biti lakše nego imat ga i držat pod kontrolom!
    I baš se na klincima brzo vidi razlika i to ogromna. Dogodilo mi se do sada par puta da su par dana za redom većinu tih dana bili na “digitalijama” (npr. kad se dobije novi uređaj ili mi je eto prošlo ispod radara vrijeme provedeno pred tv-om jer sam sama u nekom žrvnju i tak…rezultat- odmah vidljiva nervoza, svađe-međusobne i samnom, cendranje cim se nešto ne dobije, zblesirane glave…totalna opčinjenost!! I to nakon samo dan-dva!!! To mi odmah bude alarm…onda naravno slijedi gašenje, ukidanje…i kaj se dogodi, prvo ne znaju kaj bi sa sobom i to je baš tužno za gledati! I treba određeno vrijeme (u našem slučaju cca par sati) da se resetiraju, da dosada napravi svoje i da kreativne vijugice ponovno pokrenu!
    Dosada je čudo!! Obožavam rezultate dosade 🥰

    Svi znakovi su tu, smao je pitanje dal ćemo mi odrasli na njih odreagirati?! Jer sadržaj koji se nudi je kreiran da traži stalnu uključenost i stvara “ovisnost” i suludo je očekivati da djeca mogu sama to kontrolirati ili shvatiti (jer iskreno uzelo je i nas odrasle, di neće njih malene)

    Još jednom hvala na tekstu 😘

    Reply
    1. Frano 18/09/2022 at 10:08

      Istina, dosada je cudo, a neki je krivi mindset u glavi roditelja da je nas zadatak da njima ne bude dosadno, pa im natrpamo vrijeme sa dodatnim obvezama ili stvarima koja ce ih zabavit, samo da ne gledamo njih kao tuzne.
      Mislim, uzas je to kad samo udjes pod getribu sto tu sve stoji iza toga.

      Super si ovo napisala da su ekrani kreirani da traze stalnu ukljucenost, istina! Iza tih programa stoje i cijeli timovi psihologa i cesto neuroznanstvenika koji izucavaju kako kontrolirati ljudsko ponasanje!

      Samo napravi ono sto ti je na srcu, vec i onako znas sto je ispravno 🙂 nama ti se prije par godina “pokvario” tv i tako je sve krenulo 🙂

      Reply
  3. Maja 19/09/2022 at 15:46

    Hej Francek i Terezice,potpisujem. I mi sve više prakticiramo malo tv-a ,više zajedničkih druženja,igre i priča. Vas dvoje uvijek inspirirate,rado vas čitam I slušam. Grlim 😇🥰

    Reply
    1. Frano 19/09/2022 at 15:51

      Hvala ti Majo! Investiranje u obitelj se uvijek vrati natrag ❤️‍🔥👍
      Grli sve doma! 😚✌️ mi navijamo za vas!

      Reply
  4. Snježana 25/09/2022 at 10:12

    Hvala!

    Reply

Leave A Comment

Your email address will not be published.