O slatkom kruhu i borbi za vlastita uvjerenja

Kad je naš Jakov krenuo u prvi razred na roditeljskom su nas zamolili da djeci za užinu spremamo nešto hranjivo i zdravo. Svake večeri u kutiju bi mu spremala užinu za sljedeći dan vodeći računa o tome da se u kutiji nađe ono što voli. No, kutijica se često vraćala kući netaknuta pod izlikom da nije bilo dovoljno vremena za jelo. Nakon nekoliko dana mog dosađivanja napokon je priznao je ne jede užinu u školi jer mu se jedna djevojčica iz razreda ruga zbog toga. “A što ta djevojčica nosi za užinu?” upitala sam ga. “Smoki ili Kinder bueno”, rekao je. 

Sjećam se živo tog trenutka i osjećaja u želucu znajući da je ovo tek prvi od mnogih ovakvih razgovora na putu njegovog odrastanja. Razmišljala sam što napraviti i kako se postaviti. Dali mu pomoći da ostane svoj u ovoj situaciji, ili mu olakšati i prešutno mu dati da se prikloni mišljenju drugih pakirajući mu u kutiju za užinu nešto kupljeno u dućanu. Razmišljala sam dali je zreo ponijeti taj dio “tereta” ovakvog odgoja gdje će mu uvijek i iznova biti naglašavana vrijednost borbe za dobro i istinu. Procijenila sam da jest i da će uz još malo poduke, hrabrenja i molitve iznijeti ovu situaciju. 

Htjeli smo da razumije kako se borba za vlastita uvjerenja sastoji u neprestanom držanju do svojih vrijednosti u svim aspektima života (obitelji, s prijateljima, školi) bez obzira radi li se o nekim malim svakodnevnim stvarima, ili velikim važnim odlukama. Upravo kroz male svakodnevne borbe. S puno ljubavi i truda smo mu objasnili što znači stajati za istinu, što znači slijediti svoje srce i uputili ga u to da će ovakvih situacija biti još kroz život. No, dobre su vijesti da će se s vremenom sve lakše suočavati s njima kako bude postajao sve snažniji do trenutka kada će postati toliko slobodan da mu više neće biti važno što itko drugi misli, već će mu jedino biti važno dali je to što radi ugodno i milo Bogu. 

Hrabrili smo ga, molili i osnaživali svakodnevno. Svaki dan bilo je sve lakše dok ubrzo nije rekao mu se djevojčica i dalje ruga, ali da njega više za to stvarno nije briga. Osjetila sam u njegovom glasu i stavu da je zaista tako. Ova situacija napravila je prekretnicu u njegovom razmišljanju. Sve lakše se zauzimao za sebe i narastao toliko da se danas spreman zauzeti za sebe i drugog i u puno zahtjevnijim situacijama bez straha. 

Kad je naš Pavle iduće godine krenuo u prvi razred, bila je najnormalnija stvar da se za užinu nosi nešto od kuće. Djeca su to znala komentirati, no znajući kako se Jakov već izborio, nije previše mario za takve komentare. Kada je Sunčica ove godine kretala u školu objasnila sam joj da neće dobivati užinu u školi, već da će ju nositi od kuće. Znam, znam odvratila je potpuno neopterećeno, kao Jakov i Pavle

Jesi uspjela pojela užinu, pitala sam je nakon prvog dana škole. Jesam ali jako malo, odgovorila je. Pa zašto? upitala sam strepeći da se opet ponavlja isto. Pa zato što su mi cure u školi sve pojele, odgovorila je veselo, prstom skupljajući ostatke slatkog kruha s kutije za užinu.

Otad nam je to omiljeni izbor užine. Baza je uvijek ista, a dodajemo suho voće i orašide po želji. S receptom kojeg sam dobila od moje drage Mirte, ne možete pogriješiti. Recept je praćen slikovnim prikazom tako da će djeca lako pratiti redoslijed izrade.

Recept za slatki kruh Banana bread

Prava jesenska aktivnost s djecom. Pecite zajedno, razgovarajte o vremenu provedenom u vrtiću i školi. Ostavite vremena da vam se otvore, da vidite što ih muči, gdje bi se mogli osnažiti, zauzeti za sebe i izboriti za ono što je dobro, istinito i plemenito.

Grlim, 

Tereza

3
(Visited 42 times, 1 visits today)

Leave A Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *